Zna se kako je Hrvatska postojbina vina. Najbolje to potvrđuju dokumenti koji nedvojbeno ukazuju kako je daleke 804. godine vinogradarstvo i vinarstvo proglašeno "javnim dobrom". Darovnice kneza Trpimira iz 852. i kneza Mutimira iz 892. godine samo potvrđuju kontinuitet brige i ljubavi prema čarobnom napitku. I što dalje reći, osim da sam se našao u kontinuitetu, u zagrljaju tradicije i nisam se ni malo dobro osjećao. I ako vino nekom prija a nekome škodi, moja berba mi je prisjela. U vinogradu koji mi je darivao oko petsto litara vina, srušena je tradicija a od kontinuiteta nije ostalo ništa. Prvi puta sam, po uzoru na Kutjevačke vinograde, imao ledenu berbu. Naime, kada sam vidio koliko mi je grožđa strunulo, sledio sam se od tuge i šoka koji sam doživio. Još osjećam bol u leđima od šprice kojom sam prskao gamad u namjeri da zaštitim grožđe. Borio sam se protiv peronospore, oidiuma, bortritisa i moljca. Miješao sam Dithan, Cromosul, Ridomil, Tilt, Ronilan, Cuperblau i Bordošku juhu i hrabro se upuštao u borbu s nevidljivim neprijateljem. I tu bitku nisam dobio. Umjesto petstotinjak litara vina iscijedio sam oko 42 litre. Gamad me je pobijedila. Ipak sam zadržao tradiciju. Pozvao sam jake snage u berbu, braću Biondić, Marka i Relju, Branka Vitasa, Jožu Režnjaka, Žuju Đurčevića i Šucu. Svi su odvalili, uključujući i mene, šezdeset banki života, što nije umanjilo entuzijazam i posprdljive face u berbi koja ne daje ništa. Na dan berbe otvorile su se kladionice i koeficijenti su ludovali. Trebalo je samo točno pogoditi koji će od nas prvi riknuti sa škarama u ruci. Tužan, s laganim bolom u leđima, ipak sam sve dobro podnio. Zapravo i bolje nego li bi to netko drugi mogao nositi na staračkim plećima. Jer, kao i uvijek, imao sam rezervnu varijantu. No, kako bilo da bilo, berbu sam pomno isplanirao, svjestan svih posljedica u koje uključujem i posprdljive osmjehe i poluduhovite dosjetke. Kod Kambe sam naručio prase, očistio ražanj i zavrtio gastronomsku poslasticu do božanstvene reš korice. U međuvremenu sam skuhao vinogradarski grah s junetinom, svinjetinom i ovčetinom iz stada Ilije Janjičara iz Korduševaca. Pridodam li i vino s prošlogodišnje berbe, sasvim je jasno da sam dao sve od sebe. Čak i više od toga. Poslužilo nas je i lijepo vrijeme, tako da smo tih dvadesetak minuta berbe uživali u jesenskom suncu i ambijentu kada lišće mijenja boju. Umorni i znojni od usiljenog tempa u dvedesetminutnoj berbi i prazni od ciljanih posprdnih rafala, moji starački prijatelji doživili su šok. Naime, primijenio sam rezervnu varijantu. Oko četiri sata, tri sata prije povijesne utakmice s Englezima, u vinograd je uletio kombi s velikim transportnim kapacitetima. Iz Tomice je dovezao tisuću i nekoliko stotina kilograma grožđa. Onda su jake snage, mlade i poletne, počele izlaziti na mjesto tuge gdje je gamad pobijedila herbicide, pesticide i druge kemikalije. Ruža, dvije Sanje, Sofa, Nataša, Stipo, Bušić, Daki i Karabja, poput kneza Trpimira i kneza Mutimira, uklopili su se u kontinuitet i darovnicom spasili tradiciju u kojoj je vino na prvom mjestu. I tu je kraj nesretne priče s lijepim završetkom, ostaje samo da se pričeka rampaš i osnuje starački dom u kojem bi moji berači pričali o ledenoj berbi.
Moj prijatelj Šuco, posprdljiv kakav je, nakon četiri bezalkoholna piva, nije odolio da mi ukaže na aktualnu problematiku. Otprilike, nerado to spominjem, rekao mi je kako je vrijeme da se zahvalim na funkciji velikog rektora Visoke vinske akademije, jer, po Šuci, glavni argument je vinograd koji služi kao uzor nebrige i neznanja.