*
Nedavno ste izabrani za novoga dekana Slavonskobrodskog dekanata, pa
se za čitatelje koji Vas ne poznaju, uratko predstavite.
-
Kako me većina redovitih župljana i drugih vjernika grada u bitnom
poznaje, bit ću kratak s osobnim podacima. Rođen sam 1972. godine u
katoličkoj obitelji u mjestu Bošnjaci, gdje sam završio osnovnu
školu i rastao u po mnogočemu primjernoj župnoj zajednici. Pohađao
sam srednju Ekonomsko i upravno-birotehničku školu u Osijeku, a
maturirao – stupivši tada u Sjemenište kao svećenički kandidat
– na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Studij teologije završio
sam u Đakovu i za svećenika zaređen na Petrovo 1997. godine. Bio
sam župnim vikarom dvije godine u župi sv. Dimitrija u Sremskoj
Mitrovici, a potom tri godine u župi sv. Petra i Pavla u Osijeku. U
kolovozu 2002. godine poslan sam za župnika u Gunju i upravitelja
Gospinoga svetišta Šumanovci. Nakon tri godine, 22. kolovoza 2005.
godine odlukom nadbiskupa Marina imenovan sam župnikom središnje
brodske župe i samim time upraviteljem svetišta Gospe brze pomoći,
a sada – evo – i na ovu službu.
*
Koji ste po redu dekan u Slavonskobrodskom dekanatu, a koji su
župnici Vaše župe prije bili na službi dekana?
-
Do sada nisam stigao tako podrobno ući u povijest Crkve u ovom
gradu, da bih pobrojao i dekane. Kako je do sredine prošloga
stoljeća Brod imao jednu župu i župnika, najčešće je on bio
dekanom ovoga dekanata, koji je obuhvaćao šire područje. Inače, u
popisu župnika ove župe po redu sam petnaesti od 1754. godine do
danas. Moji predšasnici, mons. Vid Mihaljek i vlč. Mato Lešić,
također su obnašali službu koordinatora dekanatskoga zajedništva.
Župnik među župnicima
*
Približite nam službu dekana.
-
Svjesni činjenice da svaka služba u Crkvi ima određenu ulogu i
važnost, te se njezinim vršenjem promiče Kristovo djelo među nama
i izgrađuje zajedništvo u Crkvi, možemo govoriti i o dekanskoj
službi. To je, gledajući povijesno i sada, služba svojevrsnoga
područnoga vikara i suradničke naravi, uvijek oslonjena - kao i
služba prezbitera - na službu biskupa, za promicanje zajedništva i
pastoralnih nastojanja u jednom dijelu mjesne Crkve. Dekan je
svećenik u bazi Crkve, župnik među župnicima, animator i
koordinator u određenom dekanatu. Tako je dekanu povjereno – prema
crkvenom Zakoniku – usklađivanje zajedničke pastoralne
djelatnosti, vođenje brige da svećenici provode dostojan život i
vrše svoju službu, organiziranje susreta svećenika dekanata, te
drugih susreta koji izgrađuju crkveno zajedništvo, briga za
formaciju mlađih, te pomoć starijim i bolesnim svećenicima,
koordinaciju zamjena svećenika, pohađanje župa dekanata… Naše
sinodske izjave posvećuju ovoj službi 22 broja i još konkretnije
navode zadaće dekana spominjući također promicanje suradnje s
redovničkim zajednicama, sudjelovanje u nekim biskupijskim tijelima
i drugo.
*
Svaka osoba sa sobom donosi nešto novo. Koji su Vaši planovi na
duhovnom i materijalnom polju?
-
Dekanska služba, tako i moje doživljavanje, kako rekosmo, ima za
cilj razvijanje zajedništva i suradnje, a na tragu onoga što je u
Brodskom dekanatu činjeno i što je dalje potrebno. Činjeno je
trudom prethodnika, uistinu, puno, što i mene obvezuje. Zadaće
ostaju iste, a razlika je u naravi i pristupu osobe koja ih
ispunjava. Snažna potreba za novom evangelizacijom, koju osjećamo
nužnom s cijelom Crkvom, zatim Godina župne kateheze koja traje u
našoj nadbiskupiji, kao i zaživljavanje sinodskih smjernica izazov
su svima. U tom pogledu svi imamo „pune ruke“ posla. Potrebno je
dalje razvijati oblike pastoralnoga djelovanja na dekanatskoj razini
– rad s mladima, napose studentima, zatim članovima katoličkih
udruga i pokreta, snažiti karitativno djelovanje… Kako se na više
mjesta u dekanatu pripremaju ili grade ili stoje nedovršeni crkveni
i pastoralni objekti, po dekanskoj službi sam pozvan podupirati kako
bi se činilo što god je više moguće.
Pomažimo jedni druge
*
Živimo u vremenu velike nezaposlenosti, otuđenosti, mnogi su bez
nade. Koja je Vaša poruka kao duhovnog pastira grada.
-
Sve „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“ svakog Isusovoga
učenika i bilo kojega čovjeka tiču se svakoga od nas, i mene
osobno. Zato nas ne ostavljaju ravnodušnim. Ponajprije potičem na
nadu sve do kojih dopire ova poruka. Naša nada temelji se na
pouzdanju u Boga, na povjerenju u njegovu Providnost koja vodi i
brine o našim životima, kako nas je Isus učio. U konačnici, sam
Isus je naša nada, napose po ispunjenju Božjih obećanja koja
nadilaze svaku našu težnju i želju. Ukoliko je Isus naše
polazište, a ne prvotno mi sebi, naši materijalni interesi,
prolazne pojave i drugo, onda sve gledamo drugačije. Kako je
materijalno dio naše svakodnevice, a nezaposlenost, oskudica i druge
teškoće opterećuju tolike među nama, uz nastojanja društvene
zajednice, valja nam svima biti više bližnji jedni drugima pomažući
im koliko je moguće. Sve pritisnute nedaćama različitih vrsta
ohrabrujem, da ne klonu duhom. Nemojmo se zatvarati u probleme, niti
druge izolirati radi istih. Ponekad očekujemo da Crkva, pa mislimo
uglavnom na biskupe i svećenike, riješe goruće potrebe. Za
izvršenje njezina poslanja odgovoran je svaki vjernik svjedočenjem
ljubavi i činjenjem dobra u malim, svakodnevnim stvarima. Ukoliko
svatko od nas pomogne starcu, bolesniku, potrebniku u svom okruženju,
učinili smo nešto za Boga, unijeli smo malo nade u nečiji život,
kako je govorila blažena Majka Terezija. Kako kriza našega društva
i šire ima dublje korijene valja realno imati na umu da je za
njihovo rješavanje nužno preispitivanje i promjena nekih stavova,
navika, ponašanja, mentaliteta kako pojedinaca, skupina, cijelih
zajednica. Pa i kod nas samih. Isusov poziv na obraćenje ostaje
zadaća svima. A mi, u zajedništvu, uvažavajući jedni druge,
spremno „nosimo
bremena jedni drugih“,
budimo solidarni i pomažimo jedni druge. I prema Apostolu „tada
smo ispunili zakon Kristov“. I ne samo to: ostvarili smo smisao
života ljubeći jedni druge.