*
Prošla godina bila je godina iz snova za tebe i tvoju karijeru.
Izvrsne igre, četiri pogotka u dresu Wolfsburga, 12 golova za Bayern
i četiri za reprezentaciju, priskrbili su dvije nagrade o kojima
mnogi nogometaši sanjaju cijelu karijeru - izabran si za nogometaša
godine i dobio si nagradu kluba navijača. Sigurno si ispunjen
ponosom?
- Naravno! Imao sam stvarno dobru
sezonu, posebno se tu izdvaja nastup na Europskom prvenstvu, pa
prelazak u Bayern, zbilja sam imao osjećaj da sve to sanjam. Sve je
išlo jako dobro i mislim da sam najbolji primjer kako se svaki
uloženi trud na kraju isplati. Nije uvijek bilo lako, ali sve se
vratilo i isplatilo. Ponosan sam što su me izabrali za najboljeg
hrvatskog nogometaša jer je konkurencija ogromna, a jednako velika
čast mi je i što sam par dana prije toga dobio nagradu "Vatrena
krila"...
*
To je potvrda da su tvoje zalaganje prepoznali i navijači, ne samo
struka...
- Baš tako! To mi jako puno znači
jer nogomet se igra ponajprije zbog navijača, a i tu je konkurencija
bila jaka. Sv su to moji suigrači i prijatelji i ne bi bilo
nezasluženo ni da su nagradu dobili Luka ili Dario, ali sam
presretan što sam baš ja izabran. No, jedna je godina završena,
druga je počela i moram jednakim intenzitetom nastaviti dalje.
*
U trenutku dok čitatelji Posavske Hrvatske budu čitali ovaj
intervju bit ćeš daleko, na pripremama s Bayernom u Kataru, ali
uspio si tijekom kratkog odmora doći i u Brod. S kime se družiš
kad si u svom gradu?
-
Nastojim uvijek barem popiti
kavu s nekim od nekadašnjih suigrača, naći se s prijateljima iz
djetinjstva. Ipak, najvažnije mi je provesti što više vremena s
obitelji, za Novu godinu ovdje je bila i sestra koja živi u
Njemačkoj, pa smo svi bili na okupu i to su trenuci koje željno
čekam cijele godine.
*
Koji ti je najdraži gol u 2012.?
- Teško je odgovoriti, ali ako trebam
izdvojiti, onda bi to bila tri gola na Europskom prvenstvu. Ne mogu
izabrati baš jedan jer u svim tim utakmicama osjećaj je bio
prelijep. Kad smo ispali iz daljnjeg natjecanja bilo mi je teško ali
nisam to shvatio kao nešto tragično jer sam znao da smo dali sve od
sebe, pošteno smo odradili i ginuli na terenu. To Europsko prvenstvo
je nesvakidašnji događaj, atmosfera u Poljskoj, navijači... bilo
je nestvarno. Evo i sad, dok ovo pričam, naježim se!
*
Spomenuo si prelazak u Bayern kao jedan od ključnih događaja. Nisi
ni malo bio impresioniran veličinom kluba, već u prvoj službenoj
utakmici postogao si gol, pa i nastavio tako...
- Zanimljiva je cijela priča oko tog
prelaska jer sam Rummeniggeov poziv dobio dok sam bio u Brodu. On je
glavni čovjek u Bayernu i kad me nazvao i izrekao želju da bi me
voljeli dovesti u svoj klub, ukratko sam mu zahvalio što žele baš
mene i odmah, telefonom, pristao doći u jedan od najvećih svjetskih
klubova. Konačni dogovor brzo je postignut.
*
Nije te bilo strah konkurencije, odjednom si se našao u svlačionici
s ponajboljim svjetskim nogometašima...
- Takav događaj sanjaš cijeli život,
kad sam bio klinac zamišljao sam kako bi bilo lijepo doći do te
razine da mogu igrati s nekim velikim nogometnim "zvijerima".
Da me tada, prije dvadesetak godina, netko pitao o kojem klubu
sanjam, Bayern bi sigurno bio među 2-3 kluba. To je nogometna
institucija i kad mi se pružila prilika doći u njihove redove, nije
bilo nikakvog straha. Uvijek sam vjerovao u sebe i s takvim stavom
sam došao i u Bayern. Dečki su me sjajno prihvatili, kao da sam
godinama s njima, a to se odmah vidjelo i na utakmicama.
*
Kakva je uopće atmosfera u takvom velikom klubu kad ste izvan dometa
kamera? Vlada li tamo strogi profesionalizam ili ima zezancija?
- Ma ima! Svaki dan je tamo nekakvo
zafrkavanje, uvijek se nešto događa što će izazvati smijeh. To je
izuzetno bitno jer ako nema pozitivne atmosfere, neće ni na terenu
baš sve štimati. Na svakom treningu moraš biti na oprezu jer
Ribéry stalno vreba iz prikrajka. On je "najopasniji" što
se tiče spački, a kad Franck krene, onda povuče još par suigrača
za sobom pa bude stvarno "opasno".
*
U momčad se nakon oporavka od ozljede vratio Mario Gomez pa su odmah
krenuli komentari da si dobio veliku konkurenciju i da će biti
problema s tvojim mjestom u ekipi...
A
ja čak mislim da bi vas dvojica mogli zajedno zaigrati i koja bi
obrana mogla spriječiti taj tandem?
- Slažem se, zašto ne bismo mogli
biti istovremeno u momčadi?! Naravno, odluke donosi trener, ali
mislim da bi to dobro funkcioniralo, profitirali bismo jedan s
drugim. U Wolfsburgu sam igrao u ekipi s Patrickom Helmesom, igračem
tog "tipa", i odlično smo se slagali i surađivali. Cijela
ta priča s Gomezom je malo prenapuhana, stalno se pokušava
napraviti neki sukob, žele nas posvađati, ističe se da smo velika
konkurencija jedan drugome, a to uopće nije tako. Na kraju krajeva,
bitan je Bayern, a ne Gomez ili Mandžukić. Tko god da igra na
pameti nam samo treba biti prvo mjesto. Mario i ja smo u odličnim
odnosima i nema nikakve ljubomore između nas.
*
Godina koja je počela bit će naporna za reprezentaciju, a tu je i
Bayern koji igra Bundesligu, njemački Kup i Ligu prvaka. Nije lako
"na tri fronte", ali mnogi vas vide kao osvajače triju
kruna...
- Želja svih nas u reprezentaciji,
kao i svih hrvatskih navijača, je odlazak na Svjetsko prvenstvo u
Brazilu i čeka nas puno teških utakmica, a ponajprije tu mislim na
sraz sa Srbijom. Uvjeren sam da ćemo uspjeti ostvariti naš plan,
osobno bih bio vrlo sretan jer je uz igranje na Europskom, nastup na
Svjetskom prvenstvu nešto što svaki igrač sanja. A Bayern...
naravno da klub svake godine želi osvojiti sve što je moguće, pa
ćemo se i ovaj put truditi da sve tri titule budu naše.
*
Tko ti je najdraži trener u karijeri?
- Uh, opet teško pitanje... Puno njih
me treniralo i teško je i tu izdvojiti nekoga, ali svakako bih
spomenuo svog prvog trenera u Brodu Damira Ruheka, veliki trag
ostavio je i Mile Petković koji me trenirao u Zagrebu, a naravno,
nezaobilazan je legendarni Ćiro Blažević... Nabrojao bih ih sve,
jer od svakoga sam nešto naučio i svi su mi ostali u dobrom
sjećanju.
*
Najdraži suigrač?
- Sigurno Luka Modrić. Igrali smo
zajedno u Dinamu, pa nastavili u reprezentaciji i s njim bih igrao
bilo kad i bilo gdje. Pronađemo se "zavezanih" očiju,
njegove lopte imaju "dušu" i svakako je poseban igrač.
Privatno, najbolji sam s Nikicom Jelavićem, s njim sam i "cimer"
u reprezentaciji. A od ostalih... nemam baš nikoga da sam u lošim
odnosima, stvarno su i u klubu i u reprezentaciji sve odlični momci.
*
Najneugodniji protivnik?
- Od momčadi to je svakako
Španjolska, a od pojedinaca... talijanski reprezentativac Giorgio
Chiellini! Na Europskom prvenstvu imali smo velike okršaje, mlatio
je on mene, ali i ja njega. Stalno me tukao, a kad god bi ja njega
"zakačio" nije se bunio, samo bi otresao glavom kao da se
ništa nije dogodilo. Čak nije ni prigovorio i stvarno me se čovjek
dojmio. Dobio sam batina, nisam mu previše ostao dužan, a na kraju
utakmice pružili smo si ruke i nastavili svatko svojim putem. Momak
je pravi profesionalac.
*
Jedan od znakova prepoznavanja Marija Mandžukića su tetovaže.
Koliko ih imaš?
- Stvarno ne znam! Nisam se nikada
išao tetovirati da bih time nekome nešto pokazao ili dokazao, ne
želim na taj način glumiti nekog frajera, ili zato što je to u
modi. Jednostavno to volim, sviđa mi se takav način "ukrašavanja"
i svaka tetovaža nešto mi znači.
*
Znači, bit će ih još?
- Ha, ha, ha... Možda će ih biti, a
možda i neće!
*
Na početku smo 2013. godine, kakve su želje?
- Zdravlje, najbitnije je zdravlje. To
želim svim svojim Brođanima, svim čitateljima Posavske Hrvatske.
Neka ih posluži zdravlje, onda će biti i sreće, a želim i da se
situacija bar malo popravi u našoj Hrvatskoj, da ljudi mogu bolje
živjeti. Sebi također želim puno zdravlja, pa će biti i utakmica
i golova.
*
I tri titule s Bayernom!
- E, to je još jedna velika želja,
ali ta, kao i sve druge, dolaze na red nakon zdravlja!