Sjedenje na obali Save u tišini mnogima naviklima na „heklanje” prstima po zaslonima pametnih telefona ne čini se zabavno provedenim slobodnim vremenom. No, ribičima na obali uz savsko šetalište nekoliko sati s pogledom na rijeku donese više od mogućeg ulova koji će pustiti natrag u vodu ili ponijeti kući
Ribe, govori Mijo Crnjac, nema kao prije kada je „čovjek mogao svaki dan uhvatiti dva-tri kilograma sitnije ribe i to je bilo dovoljno”: - Sad toga nema i ostali su samo grabežljivci i krupne ribe, a njih nema puno. Ne znam je li to do zagađenja Save jer vidite kako je mutna, a ne fino prozirna. Tu su i ispusti, kolektor, a i inače ju zagađujemo od izvora do ušća. Nije uvijek bilo tako, plutalo je drveće i ono što voda donese, ali nije bilo takvih kemijskih zagađenja. A opet, ljudi su najzagađeniji. Najviše ribe pecalo se za vrijeme i poslije Domovinskog rata, dok nije proradilo sve uzvodno od Banjaluke i Vrbasa, kao i na našoj strani, ali mi oko toga ne možemo ništa.
Mijo nas je uputio na Marija Šapinu koji je sat vremena ranije upecao amura od dvadesetak kilograma: - Pecam odmalena, počeo sam u Sikirevcima, a prije 17 godina doselio sam u Slavonski Brod i volim doći baš na ovo mjesto. Dnevno sam ovdje tri do četiri sata. To je hobi. U mirovini sam, ostanem sam kod kuće kad supruga ode na posao, pa odem na pecanje.
Od šetača s Keja povremeno se čuje komentar kako oni, primjerice, ne bi imali strpljenja toliko dugo sjediti uz vodu i na suncu.
(više u tiskanom izdanju „Posavske Hrvatske”)