Jeste li kada ljetovali u nečijoj kamp-kućici na moru? Pretpostavljam da jeste. Priroda, sloboda, neobavezna odjeća i neovisnost o hotelskim terminima za ručak. Još ako je opremljena od zamrzivača preko miksera do televizora i roštilja - divota. A je li vam ikada palo na pamet da svu tu opremu, police, posuđe, podnice, ležajeve, tende i ostalo, treba pred početak sezone postaviti i pripremiti za ljeto i, isto tako, na završetku sezone, nakon što su se izredali rodbina, prijatelji i znanci, ponovno rastaviti, očistiti, poslagati u kućicu i pripremiti za zimu? Nije? Ozbiljan i nimalo lak posao. Mnogi vlasnici kamp-kućica to rade "ofrlje" i obave to u jednom ili, najviše u dva dana - ako se računa i povratak kući. Edo, i inače poznat kao pedantan čovjek, i taj posao shvaća krajnje ozbiljno - njegova kamperica je opremljena, reklo bi se "od-do" i ne može se spremiti u danu. Ni govora. A, naravno, ne može ni sam. E, zato služe prijatelji. I tako mi već godinama, nas četiri-pet, uglavnom u istom sastavu - Simo, Cvele, Bare, Kac i ja - krajem rujna pomažemo Edi u tom teškom i odgovornom poslu. Naravno - temeljito, a to, zbog opsega posla, podrazumijeva i ostanak na moru duži od dva dana. Osam, a nekada i deset dana moramo biti odvojeni od obitelji. Naše bolje polovice ne možemo izvesti u romantičnu večernju šetnju uz obalu ili našu djecu na sladoled. Nema nam tko reći da je vrijeme za ležanje na plaži ili nekoga da nas vuče za rukav zbog kuna za tobogan. Nema nikoga da ti kaže kad si popio dovoljno piva ili gemišta. Strašno.
Nećemo ipak o toj traumatičnoj strani nego o ribolovu na moru jer, mora se priznati, uspijemo uhvatiti i nešto slobodnog vremena. Iako je to u prosjeku možda tek dvadesetak sati dnevno - ostatak se provede u nabavci hrane i pripremi skromnih, zdravih obroka kao što su peka, čili, roštilj, čobanac i slični - stignemo koji puta i zabaciti udice. Pribora ne nosimo previše, nikada više od trideset štapova. Izuzetak je jedne godine napravio Cvele kada je sam ponio 11,5 (jedanaest i pol) - polovica jednoga je ostala u šupi. Realno, dovoljno je četiri pribora za stacionarni ribolov - ionako je teško pecati na više od dva odjednom - i jedan za varaličarenje. Tu je uračunat i jedan pribor kao rezerva za slučaj da naletite na mjesnog mačka (catus domestikus adriaticus) koji je Simi u trenutku nepažnje ukrao komad lignje. Problem je bio što je lignja već bila postavljena na udicu a zvijer je, kada je to shvatila i još popraćena našom drekom a i Siminim sprintom (?) brzinom koja zapanjuje odjurila vukući kompletan pribor po rivi. U toj jurnjavi mačak je protrčao ispod nekog automobila, štap je zapeo za gumu i slomio se. Šteta velika ali scena takva da bi mogla u Felinijeve filmove. Mislili smo da će mačak negdje skončati zbog udice u ustima ali već sutradan nam se ponovno, živ i zdrav prikradao pokušavajući nešto maznuti. I tako svaki dan. Učvrstio je Simi ljubav prema mačkama a živ je samo zahvaljujući tome što je brži od njega. No, da nastavimo o ribičkom priboru. Prije smo mudrovali s osjetljivim priborom i tankim najlonima ali i imali dosta kidanja. Pokazalo se da je za stacionarni ribolov najbolje koristiti jači, recimo šaranski pribor s najlonom ne tanjim od 0.35 jer i takav može pući pri zamaranju malo veće ribe. Kac je jedne noći imao kidanje na 0.40 nakon nekoliko minuta borbe, možete misliti koji je to komad bio. Da stvar bude gora, kontrirao je sa Siminim štapom jer je ovaj blinkerao petnaestak metara dalje. Znanstvena rasprava o odgovornosti za taj nemili događaj dosegla je razinu nacionalne sigurnosti pa nije za objavljivanje. U stvari, traje i danas, pogotovo uz pivo. Znam samo da je Kac nakon nekog vremena rekao kako će ubuduće prije pustiti da riba odvuče tuđi pribor u vodu nego kontrirati, bez obzira koliki kapitalac riba bila. Kad smo kod veličine ribe - naša, kontinentalna mjerila ne vrijede jer su morske ribe daleko borbenije. Primjera radi, orada teška samo pola kilograma će pružiti dril jednak, a možda i jači nego pet puta teži šaran. Prema tome, ne treba se ustručavati pri odabiru jačeg pribora - štapovi od 100 g na više, role četrdesetice i veće, s pouzdanom kočnicom i, po mogućnosti, freespoolom. Jačini struje treba prilagoditi težinu i oblik olova ali, u svakom slučaju, zbog daljeg izbačaja su bolja od 60 g na više. Ne smije se zaboraviti da orada svojim čeljustima drobi školjke i puževe pa zbog toga udice moraju biti čvrste, kovane, br 1 ili veće, ovisno o mamcu. Što se mamaca tiče, kroz godine nam se, uz sve priče o raznim morskim crvima, smrznuta lignja iz obližnje trgovine pokazala kao odličan mamac. Sve ribe ju uzimaju a izrezana na trake i nanizana na udicu kao glista čvrsta je na udici i sitna riba ju teško skida. No, treba imati na umu da na moru doslovce vrijedi pravilo: što veći mamac - veća riba, pa tako, ako se želi pravi ulov, treba staviti polovicu lignje ili glavu s kracima i zabaciti. Na sitne grizove ne treba reagirati nego kontrirati, kako mi ribiči to kažemo, kada štap krene u vodu. Uz malo sreće - slijedi prava borba.
Za varaličarenje smo ipak koristili nešto lakši pribor, otprilike kao za smuđa ili pastrvskog grgeča - štapovi 2.7 do 3 m dužine, akcije do 50 g, role 30 s najlonima od 0.18 do 0.22. Prijašnjih godina sam najviše ulova manjih brancina, lica, iglica i pirki imao na Yo-Zuri Pinns-a 5 cm ali, isto tako, zbog presitnih udica i najviše otpadanja. Alex Costa BGA i DA, Pinns i DTD Gavun, svi veličine 7, 8 i 9 cm su se ove godine pokazali odličnima za brancine, šarune, pa čak i iglice za koje većina tvrdi da ih se ne može loviti tako velikim varalicama. Lažu.
Važno je napomenuti da smo gotovo sve ulove ostvarili noću, a najkrupniji komadi su grizli iza ponoći. Tada više nema ribarica koje, slučajno ili ne, svaki čas prelaze preko naših osam do deset najlona ili terena gdje su zabačeni mamci. Tek ponekad shvate da s obale do njih ne dopiru naši krici oduševljenja nego nešto sasvim drugo.
Sve ovo gore napisano vrijedi u određeno doba godine na točno određenom terenu. Doba godine sam vam otkrio. Teren neću. Nađite si sami. E! Valjda sam i ja nešto naučio od Dalmoša.
Junaci ove, a i mnogih drugih priča: Edo (Eduard Blagović), Simo (Josip Simeon), Kac (Zoran Kačmar), Cvele (Cvjetko Arbanas), Bare (Darko Basara) i Darko Janković
- Ova riba što se nešto prije ponoći odlučila slikati s Kacom i njegovim Srećkom je polkilašilaca orada. Po našem - bolje od prosjeka ali, po mjerilima domorodaca, neprimjereno velik primjerak za nekoga tko peca s obale a zabacuje na tridesetak metara. Oni, naime, love iz čamca, daleko od obale i prolaska raznoraznih plovila koja prilaze naselju - o njihovoj neiskorištenoj debeloj prednosti ne treba ni pričati. Pecanje "na prst" jer, za većinu je ulaganje u ribički pribor bacanje novaca, u sumrak ili sat, najviše dva ukupno poslije sumraka je vrhunac udičarenja. Bez mreža ili parangala ovakvi primjerci se ne viđaju baš često.
- Jedini od nas koji nije zagriženi ribič, Edo, ulovio je dvije hobotnice cca 4,5 kg. Na mamac, što bi naši stari rekli - šlajbok! Kako smo mi ipak Slavonci, pod peku smo uz njih dvije te nešto krumpira i ostalog povrća ubacili još jednu vratnu krmenadlu. Cijelu, za svaki slučaj. Dalmoši se nisu mogli načuditi - ta, nama tako dobra, a po njihovom nespojiva kombinacija nam je trajala 17 minuta! Ako i ne uđe u dobar primjer zeleno-plave suradnje prepričavat će ju generacijama.
- "Ustaj!! Uzbuna prvog reda!!" - tako je nas, lince, poznati ranoranilac Bare probudio u svitanje nakon što je u plićaku na plaži na Alex Costu ublinkao brancina od 1,3 kg.
- Cvele s malim ugorom i, na žalost, jedinim ulovom te noći. Vjetar je bio tako jak da se rubu mola moralo oprezno prilaziti, pogotovo nakon previše multivitaminskih napitaka. Dan poslije smo od domaćih saznali da na tom terenu nema ugora! Tko je tu lud?
- Šaruni od 300 do 500 g su bili redovni na "sedmice"
- Tko kaže da iglica ide samo na sitne varalice? Zajednički snimak s Alex BGA 8 dokazuje suprotno
- Prijašnjih godina smo dosta roštiljali ali smo odustali nakon što smo otkrili prednosti peke. Sve što se namjerava ispeći na roštilju jednostavno se strpa pod peku, doda nešto povrća - ne previše, jer, kako će inače stati dovoljno mesa - začini, vino, ulje... i prekrije s dosta žari. Sat do dva i sve je gotovo i sočno, bez da se netko mora pržiti kraj roštilja i, nakon svega, još slušati popovanja kako mu je nešto izgorjelo ili nedovoljno pečeno. Naravno, da se peki ne bi slučajno nešto desilo - pazimo svi zajedno
- A glavni majstor za slaganje peke je Simo - red slanine, red krmenadli, red vratnih, jedan krumpir, red bataka, red slanine, jedna paprika, red bijelog, dva paradajza...
- Orada 2,7 kg! Kapitalka po svim mjerilima, pogotovo za ribolov s obale. Oko 1.30 u noći je zagrizla na pola lignje i na mene s bitve srušila Kacovog Srećka*. Kac je bio nekoliko metara dalje i, jednostavno, bio sam prisiljen kontrirati a kada sam osjetio koliko je to "tvrdo" više nisu vrijedile ni Kacove molbe da mu vratim štap. "Nemoj - što misliš da otpadne?!" I tako sam ja guštao u drilu više od petnaest minuta. Vjerujte, som od osam kila me nije upola napatio. Svakako - doživljaj za pamćenje! Mislim da moj izraz lica sve govori. Sljedećih dana Kac više nikome nije pružio takvu priliku. A ako netko dirne Srećka - ode ruka!
*Srećko je Kacov štap na koji je, kako kaže, ulovio sve svoje bolje ribe. Za nas, koji nismo s tim priborom tako sentimentalno vezani - Balzer 3m akcije do 150 g i DAM 40 rolom s 0.40 najlonom.