Učenici sedmih i osmih razreda osnovnih škola „Ivan Filipović” iz Velike Kopanice, „Viktor Car Emin” iz Donjih Andrijevaca i „Ivan Meštrović” iz Vrpolja sudjelovali su jučer, 2. ožujka, na interaktivnom edukativno-preventivnom programu projekta „Živim život bez nasilja” koji se održao u Velikoj Kopanici.
Na pitanje ima li nasilja među njihovim vršnjacima, u školi, učenice sedmog razreda iz Osnovne škole „Viktora Car Emin” odgovorile su potvrdno. - U našem razredu nekoliko je osoba koje su doživjele nasilje i nisu mogle otvoreno pričati o tome i trebalo im je u tome pomoći, čak je i policija dolazila. Kada bih bila izložena nasilju, obratila bih se za pomoć svojim prijateljima, možda nekom učitelju, razredniku i onda bi oni to rekli mojim roditeljima - kaže Lucija Đurašinović.
Petra Živić napominje da među vršnjacima postoji i fizičko i verbalno nasilje, te da u razredu imaju učenika koji ih verbalno zlostavlja, ometa nastavu, čak ih i fizički maltretira, što nastavnici nastoje riješiti, ali ne uvijek uspješno. Petra zaključuje i kako ne razumije one koji snimaju neko nasilje, umjesto da potraže pomoć. - U našoj školi ima i fizičkog i verbalnog nasilja, više verbalnog. Učenici se maltretiraju zbog izgleda, ponašanja, ocjena što je meni besmisleno. Dečki se čak ponekad i fizički sukobe. O tom problemu raspravljamo s razrednicima, pedagoginjom i ravnateljicom, koji ga pokušavaju i riješiti, ali teško je s takvim osobama izaći na kraj – zaključila je Tena Ivaniš.
Više je verbalnog nasilja među učenicima
Ravnateljica Osnovne škole Sikirevci Terezija Štrljić, pak, kaže kako problema s fizičkim nasiljem među učenicima nemaju: - Više je verbalnog nasilja preko grupa, društvenih mreža i zaista bude napetih situacija. Naša pedagoginja dosta radi radionice na tu temu i na satu razrednika se puno radi, imamo akcije i s policijom, predavanja za roditelje. Imamo kutiju povjerenja u koju djeca ostavljaju anonimne primjedbe, probleme i mi reagiramo, organiziramo radionice, problem se stiša, ali se ne rješava. Bilo bi dobro, ako ne može baš svaka škola, da makar nekoliko škola ima jednog psihologa kojemu bi se djeca više otvorila. Ni kod kuće djeca ne razgovaraju otvoreno, a ipak stručne osobe znaju drugačije doprijeti do djeteta, da se ono otvori i kaže što ga muči.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)