Nikola Teskera proslavio je sa svojom obitelji 100. rođendan, a razgovor s njim bio je izuzetno ugodan. Bez podilaženja i ikakvih klišeja za njega se zaista može reći da je vitalan stogodišnjak. Na svako pitanje odgovara jasno, bez zastajkivanja, skretanja s teme, čime može biti primjer današnjim mladima kako se sluša sugovornika i komunicira razumljivo, razgovjetno i jasno.
Rođen u Kijevu kraj Knina 24. listopada 1924. godine gospodin Nikola je kao mladić zbog ratnih neprilika napustio rodno mjesto. - Za vrijeme Drugog svjetskog rata kad su Kijevo napali partizani, odnosno četnici pod krinkom partizana, sve što je moglo otići napustilo je selo, ostala su samo starčad. Kao izbjeglice sa sestrom i bratom sam došao preko Splita, Ploča, Makarske u Slavonski Brod gdje je stariji brat sa ženom i djecom i ostao i zaposlio se na željeznici, a sestra i ja smo otišli kod ujaka u Zagreb. On me smjestio kod policije da radim u kuhinji kao pomoćni kuhar. Kad su 8. svibnja 1945. godine partizani ušli u Zagreb, bio sam s izbjeglicama, ali nisam htio ići za Austriju, Bleiburg, ostao sam i onda sam služio vojsku 2 godine, 11 mjeseci i 1 dan, pa su mi to priznali kao da sam stupio u partizane i godinu dana staža. Vratio sam se onda u Slavonski Brod i kao demobilizirani vojnik počeo sam raditi u vojnom poduzeću „Slavonski partizan” gdje sam ostao cijeli radni vijek – priča nam čika Nikola koji datume, godine bez problema nabraja. Prisjeća se kako su izrađivali ručne bombe, granate, a kad je odlučeno da se sva oprema preseli u Bugojno s još nekolicinom kolega tamo je išao instalirati opremu i započeti proizvodnju ručne bombe. Nudili su mu stan i veću plaću, ali se vratio u Slavonski Brod.
„Očevi” butan boce
Uz rad, stalno je učio, školovao se: - Kad sam došao u Brod, nisam imao nikakvu kvalifikaciju, završio sam šest razreda osnovne škole i 2 građanske u Kijevu, a onda sam ovdje polagao polukvalifikaciju, kvalifikaciju, pa visoku kvalifikaciju, te su mi moji u tvornici ponudili da idem na godinu dana u Beograd u školu za industrijske poslovođe municije i naoružanja. Kolega iz Bosanskog Broda i ja smo završili tu godinu, položili ispite i dobili diplomu. U svojim 40-im godinama sam odlučio ići i na fakultet i završio sam dvije godine, prvi stupanj strojarskog fakulteta i dobio sam diplomu inženjera strojarstva, a kako se Slavonski partizan pripojio Đuri Đakoviću tu sam bio zaposlen do zadnjeg radnog dana.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)