Ružica Lazić sa 77, a unuk Daniel s 29 godina odlična su ekipa, svatko od njih jednu ovcu ošiša za dvadesetak minuta
- Prekrstimo se svaki put kad krenemo „Bože pomozi” i šišanje počinjemo od plećke, od prednje noge, tako ima svoj redoslijed i onda se ne muvaš ovde-ondle i gubiš vrijeme – govori nam Ružica Lazić iz Podcrkavlja dok zajedno s unukom Danielom počinje šišati ovce. Njih dvoje su, vjerojatno, jedini na našem području, a možda i dalje, koji ovce šišaju ručnim škarama, a zasigurno je Ružica sa 77 godina najstarija, a unuk Daniel s 29 godina najmlađi šišač ovaca. I tako su njih dvoje u nekoliko dana ručno ošišali 150 ovaca na svom imanju u Matković Maloj. I dok šišaju ovce pomaže im njihov pas Šiljo, koji ovce čuva, ali i čupka im vunu kad počne šišanje.
Ovcu i janje dobila kao osebicu
- Moj tata je imao ovce, ali nismo puno imali, pa su mi oduvijek poznate ovce i kao mala sam ih naučila šišati. Prije su ljudi imali netko dvi, netko tri ovce radi čarapa, a tko je imao žensku djecu za ponjave, moja mama je kupila vunu, prela i tkala ponjave. Mi smo to zvali selska čorda, koliko si imao ovaca, toliko si dana ih izvodio na pašu, išao redovat, redom je tako išlo. Jedne godine se pojavila neka bolest, kuga i ovce pokrepaju tako da ih je u selu ostalo malo, više nije bilo čorde, tek ako je netko za sebe nabavio – sjeća se baka Ružica.
Ona je rodom iz Matković Male, susjeda je bila svom suprugu, a i djevojačko prezime joj je bilo Lazić: - Kad sam se udala, mama i tata mi dadu ovcu i janje kao za osebicu. Tako je onda bilo, mlade su dobivale njeka krmaču, njeka kravu, kako je tko bio u mogućnosti. Ja dobijem ovcu i janje i njih je meni moj tetak u Duboviku čuvao. On i tetka su držali ovce, bili su stariji, nisu ništa drugo mogli raditi, a mi smo njima odrađivali, dovozili drva. Nakupim ja tako do desetak ovaca i prodavala sam, zakali bi ih jer se tražilo meso. Kako teta i tetak više nisu mogli čuvati, red je bilo prodati ih jer ih više nema tko čuvati. Bilo je to 1972. godine, moj muž se razbolio, išao na operaciju i ništa nije mogao raditi, pa je rekao da ih ne prodajem, nego da kupimo još i on će ići za ovcama, pa od nečega moramo živiti. Prodali smo tada junicu i ždrebicu i išli smo kroz sela ova naša bliže, negdi dvi ovce kupili, negdi tri, išli smo i u Pauriju i nakupimo do 70 komada.
Ovce je naučila šišati kao dijete: - Svi smo u obitelji šišali ručno ovce, imamo i sada škare stare više od 100 godina. Vunu smo onda prali, natopimo je u betonski valov i jedan dan se kiseli, kad dođemo u podne na ručak, dok svekrva stavi ručak, ja tu vunu perem. Tako svaki dan dok je ima. Dodijalo nam je tako, sporo je bilo, onda svu vunu kad ošišamo ovce metimo u prikolicu i idemo negdje na potok.
(Više u tiskanom izdanju Posavsk Hrvatske)