- Odrasla sam u obitelji gdje su odnosi između mame i tate bili narušeni jer je otac često pio, a zbog alkohola je dobio otkaz. Supruga sam upoznala kad sam imala 19 godina, ostala sam trudna i brzo smo se vjenčali. Imamo šestero djece, a dok smo imali troje živjeli smo s njegovim ocem, njih dvojica su često dolazili u konflikt, svekar je pio. Preselili smo u obiteljsku kuću i suprug je počeo piti, uslijedile su svađe, nazivanja pogrdnim imenima, psovke, galama, čemu su svjedočila i djeca, a i sami su bili žrtve očevog psihičkog nasilja. Nekoliko puta sam to i prijavljivala, pa smo od 2006. godine u tretmanu Centra za socijalnu skrb u gradu u kojem smo živjeli. Prije godine zatražila sam smještaj u Sklonište za žrtve nasilja, a mužu je određena mjera opreza zabrane približavanja i uspostavljanja komunikacije, čega se on pridržavao i nakon par dana sam odustala od skloništa. Odustala sam i od postupka obveznog savjetovanja prije razvoda braka i dala drugu priliku suprugu. Povukla sam kaznenu prijavu, a on se redovito liječio od alkoholizma. Naših četvero maloljetne djece bilo je izuzeto iz obitelji jer su odrastala u nasilničkom okruženju, a bilo je i fizičkog nasilja. Suprug i ja smo se redovito čuli s njima i posjećivali ih, među nama više nije bilo sukoba i nakon godinu dana djeca su nam vraćena. Bili smo pod nadzorom Centra za socijalnu skrb šest mjeseci i u tom vremenu je sve bilo dobro, bez sukoba i nasilja. Nakon što je prestao nadzor, odnos s mužem je postajao sve lošiji, trpila sam svakodnevno omalovažavanje, vrijeđanje. Fizičkog nasilja nije bilo, ali je psihičko bilo neizdrživo. Zato sam ove godine zatražila smještaj u Sklonište, na čemu sam zahvalna, a pokrenula sami postupak obveznog savjetovanja prije razvoda braka - priča je ovo žene, žrtve obiteljskog nasilja, koje se događa svakodnevno.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)