Odmah nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, koja je počela 24. veljače, i sve nas u Hrvatskoj sjetila na strašne 90-e, Domovinski rat, svakodnevna bombardiranja, raketiranja, stradanja, kolone i konvoje izbjeglica, neizvjesnost, osnovan je Humanitarni odbor Ukrajinaca Brodsko-posavske županije u kojem su predstavnici svih udruga s područja županije, iz Kaniže, Šumeća i Slavonskog Broda koji koordinira s državnim tijelima oko prihvata izbjeglih osoba iz Ukrajine, ali i svim ostalim pitanjima.
- Najprije su iz Ukrajine došle tri obitelji u Gundince gdje ih je primila obitelj Mihić, poslodavac koji ima radnike Ukrajince zaposlene u Njemačkoj i koji je odmah čim je počeo rat, ponudio smještaj obiteljima svojih radnika. Danas je na slavonskobrodskom području 200 osoba iz Ukrajine, smješteni su u pansionu Antonio, hotelu Zovko i po privatnim kućama. Za njih je odmah sve riješeno, nema nikakvih problema, zaista su angažirani svi, sve službe, od Crvenog križa do 112, Centar za socijalnu skrb, ali i općine, gradovi, županija. Sve ukrajinske obitelji odmah su dobile adekvatan smještaj, zaista su lijepo dočekani i primljeni, svi brinu o njima, ali mi smo to sve u Hrvatskoj prošli i znamo kako je, pa su ljudi osjećajni i spremni pomoći. Zaista nitko nije ostao ravnodušan i svi daju maksimum, a mi smo im 24 sata na raspolaganju, tu smo za prevođenje. U Slavonskom Brodu je sve odlično organizirano - priča Vlado Karešin, predsjednik Ukrajinske zajednice u Republici Hrvatskoj. Od početka je on na prihvatu izbjeglih iz Ukrajine, danonoćno je na telefonu, pomaže, uskače, organizira... Iako vidno umoran, ni trenutak ne dvoji kada treba do bilo koga od njih otići, riješiti im neki problem i u svakom trenutku zna tko je gdje, a dok smo s njim boravili kod ukrajinskih obitelji vidjelo se koliko ga oni uvažavaju i zaista doživljavaju kao svog najvećeg prijatelja, zaštitnika, kao člana obitelji.
Za djecu je organizirana nastava, uče hrvatski jezik, organiziraju se i edukativne radionice, ai učenje hrvatskog jezika za odrasle.
Obje obitelji kod kojih smo bili srdačno su nas dočekale, odmah iskazale gostoljubivost, ponudile nas kavom i čajem, njihovim domaćim kolačima. Iako potreseni, zabrinuti, tužni, strpljivo podnose tu strašnu neizvjesnost. Drago nam je što smo ih upoznali, što smo im i rekli, ali smo im zaželjeli da se što prije vrate svojim kućama, svojim muževima, očevima i neka dođu kod na ponovno, ali na godišnji odmor.
(više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)