Naša sugovornica je Dubravka Kumić iz Cernika. Rođena je 24. ožujka 1951. godine. Svi koji ju poznaju, zovu je Pavica, po kuminom imenu. - Kad mi je bilo deset godina - govori Pavica - ostala sam bez obje ruke. Sjećam se dobro, bio je dvanaesti srpnja 1961. godine. Vozili smo vodu u zaprežnim kolima za pravljenje cigle od blata. U vožnji jedno se limeno bure izvrnulo, palo na mene i odsjeklo mi obje ruke u visini lakta. Kolima hitne pomoći odvezli su me u novogradišku bolnicu. Najprije su mi amputirali lijevu ruku, a osam dana kasnije i desnu.
Prisjeća se gospođa Pavica, kao da se jučer dogodilo: - Sve pamtim. Liječnici su se bojali da ne iskrvarim, a dogodilo se nešto još i gore, došlo je do zatrovanja. Kad sam došla k sebi, primijetila sam da nemam šaka. Pitala sam doktore i medicinske sestre gdje su moji prsti? Liječnik, koji me operirao, rekao mi je ljubazno: "Dijete moje, mi ćemo tebi napraviti druge prste!" Još dok sam bila u bolnici, na bolničkoj njezi, nisam dozvolila da me netko drugi hrani. Snalazila sam se sama kako sam znala i umjela. Istu sam praksu nastavila i kad su me otpustili iz bolnice, pa i kasnije, kroz čitav život. Već sam tad znala da me u životu čeka težak Križni put. Bila sam toga svjesna. U devetnaestoj godini postala sam majka izvanbračnog djeteta. Rodila se djevojčica kojoj sam dala ime Suzana. Sam spomen imena sve mi je govorio. Moja Suza postala je smisao moga života i mojih patnji. Nagovarali su me da ju dam nekoj obitelji koja će se moći bolje brinuti o njezi moga djeteta. Na to ne bih niti u snu pristala. Dok sam još bila u bolnici, u rodilištu, moji su roditelji poručili: "Tebe ćemo primiti ali vanbračno dijete ne!" Mislila sam u sebi, kad si znala dijete roditi, za njega ćeš se morati i brinuti. Medicinsko osoblje u bolnici se čudilo. Mnogi su govorili kako to još nisu doživjeli, da majka invalid, bez obje ruke, sama doji svoje dijete i ne da se odvojiti od njega.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)