Potaknut
napisom uglednog Brođanina Vladimira Rema u prošlom broju Posavske
Hrvatske od 8. srpnja "Tko (i zašto) Budaku gura nož u ruke",
odlučio sam ipak odgovoriti na Remove navode na ovaj, javni način.
To više što sam i sam ovih dana na web portalu
www.sbplus.hr
napisao jedan dulji tekst povodom rasprave o tome treba li ili ne
preimenovati ulicu Mile Budaka u Slavonskom Brodu i to prije svega
potaknut poraznim rezultatom ankete u kojoj je gotovo tri četvrtine
glasača glasalo da Budakova ulica ostane.
Nisam
pri tome, kako Rem insinuira protiv "nepoznatih počinitelja",
bio vođen nikakvom političkom korišću ili zadnjim namjerama. Bez
obzira što me uopće ne pogađa mišljenje apologeta svih vrsta
totalitarizama, preskočit ću unaprijed ono što će mi nakon ovoga
teksta neki od njih prigovoriti. Nisam UDB-aš, nitko mi nikada nije
bio niti član Partije, bio sam ministrant dulje od desetljeća (i to
u vrijeme "nenarodnog režima"!), ne opravdavam zločine na
Bleiburgu ni partizanske prijeke sudove, u stanju sam glatko reći da
je atomsko bombardiranje civila ratni zločin, a pri tome nisam
revizionist povijesti i ne izjednačavam krivnju u prošlom svjetskom
ratu. Čak sam i polovicom svojega porijekla baš iz tog malog, ali
hrvatski snažnog Svetog Roka odakle je i Budak i sasvim slučajno,
obiteljski, dobro znam kakve su sve gadosti obični mali ljudi Hrvati
pretrpjeli poslije onoga rata od komunističkih vlasti samo zato što
je iz tog kraja bilo malo hrvatskih (!) partizana a puno hrvatskih
domobrana (!)...
Neka
se apologeti ostave etiketiranja zagovornika promjene imena i neka
pokušaju pobiti jednu jedinu činjenicu: Mile Budak bio je ministar
u vladi jedne zločinačke tvorevine!
Tekst
Vladimira Rema baš svojom nepolemičnošću i umjerenom retorikom
navodno smiruje raspravu jer Budak je po njemu bio samo "hrvatski
pisac tragične sudbine". Nije! Dobar dio vremena Mile Budak je
bio drugi čovjek ustaškog režima! Ne moram objašnjavati što je
taj režim učinio svojim građanima. Židovima, Romima, (i namjerno
ne pišem na prvom mjestu) Srbima, ali i svim Hrvatima koji su se
usudili reći da je Hrvatskoj u to vrijeme titanskog sukoba mjesto na
strani dobra a ne na strani zla.
Je
li Mile Budak dobio nakon rata pravedno suđenje? Naravno da nije.
Pobjednici se nikada pretjerano ne trude držati procesnih pravila,
osobito na Balkanu gdje ta pravila obično ni ne postoje. Niti na
nirnberškim suđenjima nije bilo baš neke prevelike pravde:
pobjednici su odlučili da je potrebno osuditi i primjerno kazniti
cijelo vodstvo agresorske, poražene strane, a da pri tome nisu
osudili nijednog savezničkog generala koji je pobio stotine tisuća
civila u njemačkim gradovima, na primjer. Ali Budak je dobio
kakvo-takvo suđenje, za razliku od desetaka tisuća Hrvata koji su
stradali na austrijskoj granici, a za koje su posredno krivi baš
Budak (i Pavelić, Kulenović i ostali) koji su poveli stotine tisuća
Hrvata na Bleiburg, valjda da bi u gužvi lakše "zbrisali"
sa zlatom narodne banke? Ovo brisanje sa zlatom nam inače tako
poznato zvuči...
Okrenimo
malo tezu: jesu li ubijeni u glinskoj crkvi, na primjer, dobili
pravedno suđenje?
Budak
je tada "bio samo ministar kulture" reći će neki. Baš
kao takav, Budak je nakon toga mogao podnijeti ostavku i reći nešto
poput: "...ovo nije hrvatska kultura Marulića, Kažotića ili
Šenoe, Boškovića i Getaldića, ovo nije herojstvo Šubića u
obrani od istrebljenja Hrvata, ovo je zločin i s tim ne želim imati
veze". Ako ustaše nisu ubile "komunistu" Krležu,
zasigurno nakon takvog čina ne bi ubile ni "doglavnika u miru"
Budaka.
Tada
bih i ja glasao za ulicu (po)velikog književnika Mile Budaka. Ali on
to nije napravio, nego je još žešće nastavio svoju turneju
raspaljivanja mržnje prema alienitetima i guranja noža u šake već
možda i s pravom preplašenih Hrvata.
Biti
protiv protjerivanja Budaka iz hrvatske književnosti, "izbjegavanja
sastavljača književne povijesti", "izbacivanje iz
udžbenika..." ne znači da se mora biti za imenovanje ulice po
Budaku.
Za
razliku od mnogih ljevičara koji nastoje biti "veći katolici
od pape" i umanjiti tu činjenicu, ja kažem da Budak jest bio
velik romanopisac. Ognjištarsku tematiku i mogao je obraditi samo
netko porijeklom iz tih krajeva; pokazati srž morala, etike, težnji,
međuljudskih odnosa... koji se odvijaju na tom škrtom tlu. Osobno
nisam ljubitelj takvih vrsta književnosti, epski napisanih romana
(ne Budakovih, nego općenito) pa radije pročitam neki
znanstveno-fantastičan roman kakve su pisali Verne, Asimov ili
Clarke nego li ruske klasike, ali stručnjaci se slažu da je
Budakovo djelo zaslužilo stručno književno-kritičko čitanje i
vrednovanje, pa i prikazivanje kroz školski sustav i s tim se
slažem, zašto ne?
Nije
mi na početku ovih tekstova bio cilj uspoređivati Budaka i Hitlera,
ali nameće se usporedba: poput Hitlerovih umjetničkih dosega,
Budakovo književno djelo ne znači da ga trebamo slaviti i odavati
mu počast. Njemački je diktator u mladosti bio hrabar čovjek, u
Prvom svjetskom ratu na zapadnom bojištu gotovo heroj, više puta
ranjavan i odlikovan. Bio je i talentiran slikar, ne u klasi nekoga
Rembrandta, ali kritičari se slažu korektan akvarelist. Možda bi
da je upisao bečku likovnu akademiju danas bio proučavan kao manje
poznati austrijski umjetnik. Ali galerija posvećena Adolfu Hitleru u
svijetu s barem gramom ljudskog morala nije moguća! Kao ni ulica
posvećena književniku Budaku. Ništa ne mijenja tu činjenicu ona
druga činjenica, da ni Hitler ni Budak zasigurno nikoga nisu osobno
ubili!
Na
nirnberškom suđenju osuđeni su i Hitlerovi ideolozi. Alfred
Rosenberg je bio zapravo pjesnička duša, njemački izbjeglica iz
baltičkih zemalja, koji je sanjario o arijevskoj rasi, potrebama
životnog prostora, slavi Njemačke; toliko sanjario da su se i mnogi
nacisti ismijavali s njim. Veći dio vremena nije bio uključen u
neposredno vođenje Trećeg Rajha. Državu su vodili jači igrači, a
rat generali kojima "baletan" Rosenberg nije bio ni
simpatičan ni bitan. Julius Streicher je u Nurnbergu proglašen
krivim, a uopće za vrijeme rata nije imao nikakvu funkciju!
Smijenili su ga još 1940. jer su sami nacisti mislili da je budala.
Ipak, njegovo glasilo "Jurišnik" bilo je puno njegovih
tekstova u kojima je govorio da su Židovi zagadili Njemačku i da ih
treba pobiti. 1946. njihali su se obojica na kraju užeta u
gimnastičkoj dvorani zatvora, pokraj generala koji su vodili akcije
s milijun vojnika ili ministara industrije koji su na smrt izmorili
milijune robova iz porobljenih zemalja! U genocidu u Rwandi, čovjek
koji je Tutsije nazivao "žoharima koje treba zgnječiti"
dobio je tešku kaznu zbog "poticanja na izvršenje genocida".
Rosenbergov jedini grijeh je bio što je mislio da židovska kultura
zagađuje njemačku naciju. Budak je obilazio Hrvatsku i držao
govore u kojima je govorio da "židovska i srpska kultura
zagađuju hrvatsku kulturu". Rezultat te izjave bio je
organizirani zločin nad tim "neprijateljima".
Je
li Budak dakle, osobno bio autor one strahovite izjave da "jednu
trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu
pokatoličiti", nije važno. Nije uopće važno što je on "samo
supotpisao Pavelićev zakon". Kao što uostalom nije važno što
ne postoji pisana zapovijed Karadžića Mladiću da pobije tisuće
muškaraca i djece u Srebrenici, zar ne?
Za
one koji će se (s naknadnom pameću Domovinskog rata!) pozvati na
opasnost koju Srbi predstavljaju za opstojnost Hrvatske, dobro, samo
za takve, ostavimo Srbe po strani.
Pogledajmo
što je sa Židovima u NDH?
Budak
je prema njegovim braniteljima "zaštićivao Židove, u obitelji
imao Židove a i vozač mu je bio Židov..." Na te smiješne
tvrdnje odgovaram: prije rata na području NDH je živjelo oko 40.000
Židova. Nakon Budakovog zakona o zaštiti hrvatske kulture, kojima
su židovi "samo proglašeni stancima" ostalo ih je samo
oko 3.000! 92 posto svih Židova (muškaraca, žena, djece i staraca)
pobijeno je! A Mile Budak je bio drugi čovjek toga režima.
Remov
tekst je i netočan, kako je rekao jedan sugrađanin na brodskom
portalu. Budak je i nakon 1943. ostao odan Paveliću i aktivan. Bio
je ministar vanjskih poslova i ambasador u Berlinu.
Nije
istina ni da je bio za slobodnu Hrvatsku "pa makar i
komunističku" jer da je, onda bi primjerice pomogao Vokiću i
Lorkoviću i 1944. dopustio "slobodnu, demokratsku NDH"
koja je mogla prijeći saveznicima i objaviti rat Nijemcima, kao što
su napravile Italija i Bugarska, a ne ostati do gorkoga kraja
posljednji odan i poslušan pas pokraj Hitlerovih nogu.
Nije
dovoljno, poput Rema, nabacati nekoliko imena, pomiješati kruške i
jabuke i nadati se da u rezultirajućem književnom "soku"
neće biti primijećeno tko je zaista trula, smrdljiva jabuka.
Gottfried
Benn kriv je što je hvalio efikasnost hitlerovskog režima u prvim
mjesecima, a odustao je od potpore već 1934. kad je Hitler
likvidirao svoje najbliže suradnike, pokazujući kojim načinom će
vladati i ostvarivati svoje ideološke ciljeve. Curzio Malaparte
(rodom Nijemac!) bio je oduševljeni fašist samo početkom 1920-ih
godina kad su mučenja i ubojstva bila pojedinačna, a jedini efekt
fašizma bio je "prestanak kašnjenja talijanskih vlakova"
(kako je s oduševljenjem o Musoliniju govorio i Churchill tih
godina, a njega zacijelo ne možemo nazvati fašistom). Malaparte je
kasnije postao talijanski komunist, pa čak i maoist.
S
druge strane Knut Hansen je, čak i nakon smrti Hitlera, napisao u
svibnju 1945. panegirik Hitleru, čak nakon groznih zločina protiv
njegove zemlje i već svima znanih masovnih likvidacija diljem
Europe!
Malaparte
i Benn imaju svoje ulice u Italiji i Njemačkoj. Hansen nema u
Norveškoj. Rasprava koja se prije desetak godina o tome vodila u
Norveškoj izazvala je samo zgražanje. Zaključak je bio da on ne
može dobiti ulicu bez obzira na književnost. Da je umro prije
napada Njemačke na Norvešku, svi bi bili za, ali on je u ratu
osramotio sebe, izdao Domovinu, i opravdavao zločin (vidi:
http://www.dagbladet.no/kultur/2001/10/28/291058.html
).
Primijetite:
radi se o raspravi u nesumnjivo demokratskoj Norveškoj, a ne u ovoj
"balkanskoj krčmi". Radi se o piscu koji je nobelovac, a
ne samo dobar lokalni romanopisac. Radi se na kraju o (1940. već)
ostarjelom izlapjelom književniku koji je tu i tamo opravdavao
zločine, a ne o čovjeku koji je bio drugi čovjek, ideolog i
propagandist jednog od najsmrtonosnijih režima okupirane ili
kvislinške Europe.
Slažem
se, ostavimo dakle Budaka književnim kritičarima, ali izbacimo
svaki pomisao da jednom ideologu notornog masovnog zločina dižemo
spomenike i častimo ga ulicama.
Ulica
Mile Budaka u Slavonskom Brodu svjetski je raritet i svjetska
sramota. Kome se mi to dokazujemo, pače inatimo, odajući počast
njemu koji ionako nema nikakve veze s ovim gradom u kojem, recimo,
nemamo ulicu jednog Tadijanovića?
Predlažem
neka se ta ulica možda prozove prema Marku Majstoroviću koji je (za
razliku od Budaka kao anđela zla) u toj i okolnim ulicama
desetljećima bio anđeo dobra?
Ili
još znakovitije: neka se ulica prozove po Josipu Franku, hrvatskom
pravašu, oštrom i beskompromisnom zagovorniku slobodne Hrvatske!
Koji je usput rečeno, ali u kontekstu ove teme nikako ne manje
važno, bio Židov, kao što su Židovi bili ponajveći hrvatski
nacionalisti 19. i 20. stoljeća!
A
tko je ono pristao na njemačku politiku i njome pobio hrvatske
nacionaliste, Židove?
Trebam
li ponavljati očito? "Književnik i Hrvatina" Mile Budak.
(opsežnije
argumentiran tekst o ovoj temi možete pročitati u obliku kolumne)
http://www.sbplus.hr/kolumne/sine_ira_et_studio/tko_tebe_kamenom_ti_njega__budakom/default.aspx