U utorak, 6. svibnja ove godine, Slavonskobrodska televizija emitirala je svoj talk schowu Klopka, koju rado i redovito pratim, pa sam to učinio i ovoga puta. Nakon nebrojenih takvih emisija sa izlizanim političkim temama, gospodarskim pitanjima i problemima, aktualnostima iz zdravstva, školstva i još ponečega, konačno dođe na red analiza stanja u kulturnim institucijama, djelatnostima i manifestacijama grada i županije
Rekoh konačno, jer je stanje u toj djelatnosti takvo da je tu temu trebalo staviti na dnevni red i ranije, pokloniti joj više prostora i pozvati više sudionika u raspravu. U potpunosti se slažem s konstatacijom Stribora U. Schwendemanna koji je u jednom od posljednjih priloga Posavske Hrvatske, zvanom Brodski trag ocijenio to stanje zapuštenim, pa potom argumentima potvrdio i nabrojio što Brod nema, a što bi s obzirom na svoju veličinu i značaj trebao u toj djelatnosti imati. Taj ću recept i ja slijediti u ovom osvrtu!
Emisija je okupila kompetentne sugovornike koji su stvari promatrali i komentirali svatko iz svoga dvorišta, hvaleći se dosezima, kukajući ili jadujući zbog ovoga ili onoga, no gotovo nitko od nazočnih sudionika nije doticao niti spominjao bezbroj drugih pitanja i problema kojima je ova djelatnost bremenita. Naravno, izuzev svojih! Kada sam vidio kako će se emisija odvijati pozvonio sam na režijski telefon br. 210-261 i pokušao voditeljici i studijskim gostima postaviti neka pitanja kako bi se emisija usmjerila na temeljne probleme brodske kulturne realnosti, a ne na hvalisanje i jadikovke. Nisam se ni predstavio a dežurni mi je već prepoznao glas, oslovio me prezimenom i rekao da ću dobiti priliku kada dođu na red pitanja gledatelja. No, taj trenutak ne dočekah! Istina, voditeljica je par sekundi pozivala gledatelje i tražila sugovornike, no nitko se ne javi na telefon, a ni moj u stanu nije zazvonio. Pa kad ne dobih priliku izreći u eter ono što mislim, preostade mi prostor jedine nam tiskovine, glasila Posavske Hrvatske da se u njemu oglasim i pitam ono što sam namjeravao pitati u spomenutoj emisiji.
Grad ima reprezentativnu Kazališno- koncertnu dvoranu, a nema ni kazališta ni bilo kakvog glazbenog ansambla, zbora ili orkestra koji će u toj dvorani priređivati predstave i koncerte. Koliko znam jedini je među šest najvećih gradova u Hrvatskoj koji nema vlastito kazalište i to u trećem mileniju. A imaju ih daleko manji gradovi poput Virovitice, Požege, Vinkovaca, da ne spominjem Varaždin.
Izdvajamo li previše novca za takozvane "hladne pogone", a premalo za programe? Kakvo je stanje u institucijama kulture? Ima li previše onih koji čuvaju kulturna dobra i naslijeđe, traže i istražuju, a premalo onih koji proizvode živi kulturni program? Je li cijena arheoloških iskapanja na glavnom gradskom trgu adekvatna nalazima? Sudeći po ona tri izložena ćupa, nekoliko novčića, rimskih cigli i crjepova koje smo vidjeli na nedavnoj izložbici, nisam siguran!
Kakva je situacija u manifestacijskoj kulturi? Nekada smo imali Susrete kazališta Hrvatske, vijesti iz Broda objavljivane su u udarnim terminima i državnim medijima u komentarima eminentnih kritičara i teatrologa (P. Brečić, D. Foretić, A. Kudrjavcev), a danas nam je od toga ostalo samo sjećanje. Sada je na naslovnicama bjelovarski BOK, zagvozdski GUZ, Vukovarsko-srijemski festival glumca, a mi smo u tom segmentu na dalekoj margini! Ili recimo, kada će jedna od najbolje osmišljenih manifestacija tradicijske kulture, brodska Smotra folklora Brodsko kolo, dobiti adekvatan status i medijski tretman?
Na sve spomenuto nadovezuje se temeljno pitanje kulturnog života grada i županije, a to je kako zadržati kontinuitet iznadprosječnih rezultata, ansambala, institucija i manifestacija koje su takve rezultate imale, a danas ih nema.
Do prije nedugo vremena imali smo desetak godina pri glazbenim školama u Novoj Gradiški i Slavonskom Brodu vrhunske dječje zborove koji su žarili i palili po hrvatskoj zborskoj sceni.
Gdje su oni danas? Imali smo osamdesetih godina minulog stoljeća u pokojnom RKUD-u Đuro Salaj tri reprezentativna ansambla (vrhunski zbor i dva takva orkestra), a od svega toga opstade jedino kvalitetan harmonikaški orkestar koji je ipak premalo na gradskoj glazbenoj sceni. Hoće li i kada Mješoviti zbor Davora nastupiti na manifestaciji državne razine i donijeti nam neko priznanje i nagradu kada je to redovito činio onaj Salajev? Ako uopće šest muških i dvadesetak ženskih glasova čini mješoviti zbor?
Puno govore o stanju u kulturi grada i županije podaci i izvješća o financiranju kulturnih programa iz državne blagajne. Za ilustraciju stanja samo nekoliko brojčanih podataka. Više od 40% novčanih sredstava Ministarstva kulture ostaje u Zagrebu, što i nije upitno jer je tamo većina kapitalnih nacionalnih institucija kulture. Frapantan je podatak da je na začelju te ljestvice Brodsko-posavska županija sa samo 0,8% sredstava kojima se financiraju ovdašnji programi.
Brodsko glazbeno ljeto dobilo je prošle godine 18.000 kuna iz državne kase, a Varaždinske barokne večeri 700.000 kuna. Brod je te godine dobio 12.000 kuna manje nego prethodne, a Varaždin 250.000 kuna više. Ili nama novac i nije potreban pa o njemu ne treba ni govoriti, kako to reče jedan od sudionika rasprave?
Svode li se kulturni programi i sadržaji samo one tradicionalne, ili ima takvih pothvata poput Baletne trupe Olje Andrusenko, za koji kako smo čuli od voditeljice i koreografkinje baš i nema nekog razumijevanja i podrške. A živimo u gradu slavne svjetske balerine Mie Čorak Slavenski.
Logično je stoga pitati: imamo li prave programe, podnosimo li ih, tko ih lobira i kakve se mjere poduzimaju u ovako paradoksalnim situacijama? Imamo li mi uopće strategiju kulturnog razvoja i tko ju kreira? Problem kulture urbanog življenja nije ni taknut, a o njemu sam podosta pisao na stranicama ovog glasila. Zašto šuti intelektualna elita grada i županije, i što ona o svemu tome misli?
Uz još mnoga druga, to bi bila pitanja koja je trebalo postavljati i prezentirati javnosti, a njih nitko nije ni spomenuo. Zamjenica, dožupanica Suzana Bilić-Vardić povremeno je zauzimala kritički stav prema takvom stanju, upirući prstom tek na neke od naprijed nabrojenih, i neke koje nisam spomenuo, ali smo ih čuli u emisiji.
Sve što nas tišti u ovoj kulturnoj djelatnosti neće i ne može riješiti jedna televizijska emisija, no ona može zaintrigirati javnost, bolje i potpunije oslikati stanje i potaknuti na akciju.
Koliko je ova Klopka u tome uspjela veliko je pitanje? Ili je možda Klopka skončala u klopci?
Mihael Ferić