- Dubočac je jedino selo kroz koje ne možete proći. Ne možete proći kroz selo nego kraj sela - kaže nam Kata Bukvić. Ovime je najbolje oslikala položaj sela, jer su s jedne strane ulice kuće, a s druge rijeka Sava, pa su svi kućni brojevi, i parni i neparni, s jedne strane. Baka Kata rođena je u Dubočcu, tu se i udala, rodila dvije kćeri i ovdje je, kako kaže, uložila cijeli svoj život.
- Promijenilo se selo puno jer nas nema, izumrlo je. Ne mogu spavati po noći onda brojim koliko svita ima u Dubočcu, ne znam jel' nas ima 175. Prošle je godine sedmero umrlo što je puno za naše selo. Ljudi se bave poljoprivredom, još samo malo svinje uzgajaju, a mi babe malo bašču radimo i to je to - napominje baka Kata.
Prisjeća se kako su prije rata često išli u Bosanski Dubočac koji je njima preko Save: - To je bilo muslimansko selo, zvali smo ga čaršija, ali smo bili k'o jedna duša. Sjeli bismo u čamce i išli kod njih na proslavu Prvog maja, kad god je bila kakva veselica. Blizu su nama i Banovci, ali više smo bili naslonjeni na Bosnu. Nitko se ni s kim nije ženio, više smo bili k'o braća, slagali smo se i prijateljevali do rata, poslije rata se razdvojilo. Nosila sam dojivo, krompir i luk u Derventu, a kad se kod nas u selu počelo mliko otkupljivati prestali smo.
Cijelo selo kao obitelj
Baka Kata živi sama i iako ima 82 godine, ova vitalna žena puno radi: - Sama sam 30 godina otkako mi je muž umro. Jedna kćer živi u Brodu, druga u Zagrebu, dođu mi one, ali sam ja navikla sama. Zdravlje me dobro služi, jer su me odranili žganci i proja. Za zimu sama iscipam 10 metara drva. Imam još osam kokoši. Viču svi na mene šta će mi, a ja kažem: "Nek' mi makar oroz pjeva u avliji da baš nisam prava sirotinja". Naučila sam živjeti sama, nije jednostavno, naročito kad zapada snijeg pa ne mogu izaći iz kuće ako neću lopatu uzeti i razgrnuti, ali ništa mi nije teško. Mi smo ovdje u selu svi povezani, ako je koja stara žena ispekla pitu, kolač, nosi se po "komšiluku". Ako je neka bolesna ne može si napraviti jesti, odnesem joj u šerpici šta sam sebi pravila. Pile smo popodne i kavu zajedno, ali smo odustale jer ne piju baš sve.
Baka Kata je zadovoljna, na pitanje gleda li turske serije odgovara da gleda sve, a zimi štrika čarape, prije je i heklala unukama, ali sada joj je to napornije. Sretna je jer joj je baš prošlih dana u posjeti bio unuk s obitelji, koji živi u Zagrebu, ali rado dođe u Dubočac gdje je, kako sam kaže, proveo najljepše djetinjstvo. Dok smo pričali s baka Katom, uz nju se naslonila njena jedina praunuka, četverogodišnja Dorijana koja voli s prabakom hraniti koke.
Da su u Dubočcu svi složni potvrdila nam je i učiteljica Željka Bjelobradić: - U cijelom selu vladaju obiteljski odnosi. Iako u najbližem susjedstvu nemam nikoga, živim na broju 102, a prvi susjed mi je na broju 113, imam se na koga osloniti. Kad je potrebno, svi su tu odmah, i za pomoći i za dati. U selu je zatvorena trgovina i dolazi nam pokretna trgovina pa ako ne uspijem izaći s nastave i kupiti što mi treba, uvijek mogu kod bilo koga u selu otići posuditi, što god mi treba i tako svatko. Kad se spremaju svatovi u selu, odmah znamo kod koga treba otići po nešto što nam fali, a tako je za svaki događaj. Ovdje su se zadržale te lijepe, stare navike.
Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske