U Gunjavce, selo smješteno sjeveroistočno od općinskog središta Rešetari, na južnim padinama Požeške gore pozvao nas je Alojz Ivanišević. Na Veliku Gospu, 15. kolovoza, u svom rodnom selu Gunjavcima proslavio je 90. rođendan, a kako odlazi u starački dom u Okučane želio nas je provesti kroz svoje selo. Prije 15-ak godina dida Lojza je počeo zapisivati svoja sjećanja: - Nakon neuspjele operacije noge, sjedio bih po noći i razmišljao o svemu, o svom životu, selu, događajima, i mislim si: "Idem ja to staviti na dva arka papira jer ću sve zaboraviti", tako sam počeo, a ni do danas završio nisam. Nisam povjesničar, a nisam ni književnik, radni sam čovjek koji je život proveo u svom rodnom selu i dosta sam toga proživio i napisao dosta tekstova o svom životu, životu mještana Gunjavaca i okolnih sela u ratovima i državama u kojima smo živjeli.
Devedesetogodišnji Alojz pisaćom "mašinom" bilježi sjećanja
Htio je dida Lojza da ostane zapamćeno sve što se radilo u selu, a osam je godina bio predsjednik mjesne zajednice, te je nastojao napraviti što više za što je imao potporu svojih mještana. Kako je uređivao svoje dvorište i kuću tako je uređivao i selo. Na njegovu inicijativu je izgrađen dom 1975. godine, 1978. godine su dobili asfalt, a sve te godine, datume zapisao je u svojim bilješkama koje ima pune police. Najviše piše noću i to pisaćom mašinom jer se na kompjutor nije mogao naučiti. Dio svojih bilješki objavio je u knjizi Sjećanja koja je izašla 2015. godine, a 2016. godine dobio je plaketu Općine Rešetari u znak zahvalnosti za predanost i angažman u očuvanju pučke baštine.
- Teško se živjelo nekada, radio sam u šumi, u ciglani, u rudniku u Rešetarima i kod Požege i mislim da sam jedini još živi rudar u našoj županiji. Mlad sam se oženio, meni je bilo 17, a supruzi Kati 16 godina i iako su njeni bili protiv toga i nisu vjerovali da će nam brak opstati, mi smo bili u braku 69 godina i dva mjeseca, imam 4 sina, 7 unučadi i 8 praunučadi. Svaki čovjek griješi ako se ne oženi do 25. godine jer nakon toga ostanu neoženjeni i ne znaju koliko žena vrijedi, moja žena je meni deset godina unaprijedila život - savjetuje dida Lojza.
Dok prolazimo selom zatičemo sumještane u razgovoru. Branko Andrašić kaže kako mu je sve lijepo u njegovom rodnom selu, drago mu je što su njegova dva sina zasnovali obitelji i ostali u selu: - U našem su selu većinom penzioneri, mladi se danas slabije bave poljoprivredom jer svi rade. Naši su ljudi prilično vrijedni i uglavnom se svi u selu slažemo. Evo, mi se svaki dan družimo, izađemo pred kuću poslije podne i do navečer pričamo o svemu, o problemima, o dobru, lakše je kad se podijeli s drugima.
Vjeverica najavljuje berbu lješnjaka
S njim u razgovoru zatekli smo Stanka Mikolčevića, za kojega će svi u selu odmah navesti da je bio nogometaš: - Obavezno gledam sve utakmice na televiziji, ali rado pogledam i kod nas na igralištu, naš je nogometni klub "Slavonac" za dva sela Gunjavce i Drežnik. To je uz razgovor sa susjedima jedina razonoda. U mirovini sam, bavim se voćarstvom nasitno, a posljednih deset godina uzgajamo supruga i ja lješnjake. Ova je godina rodna, ali je jaki vjetar dosta uništio. Berba će uskoro, a najbolji znak da je berba lješnjaka blizu je kad se pojavi vjeverica, ona nakupi plodove na voćki i onda sjedne ispod i gricka ih.
Dok nas vodi u voćnjak koji je na brdu Petkovac iznad kuća, Stanko nam pokazuje i rodnu oskorušu, stablo staro 160 godina, a na suprotnoj strani zamjećujemo mlade nasade lješnjaka, po čemu se može zaključiti da su pogodan kraj za lijesku.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)