Ogranak Matice hrvatske i Državni arhiv u Slavonskom Brodu prošloga su tjedna ugostili iznimno zanimljivoga i obaviještenoga predavača, prof. dr. sc. Marija Grčevića, koji je govorio o važnoj temi za hrvatsku budućnost: „Srpsko prisvajanje dubrovačke književnosti”
Možda će se nekome činiti nevažnim da srpska znanost i politika i danas na mala vrata nastoje prisvojiti dubrovačku renesansnu i baroknu književnost, ali to se i te kako može odraziti na hrvatsku sadašnjost i budućnost, ukazao je dr. Grčević. On je pokazao izvore i razvoj teze sredinom devetnaestog stoljeća, ali i argumente koji ju izravno i nedvojbeno pobijaju, te ukazao kako se ona ponovno budi i ulazi u temeljne dokumente susjedne nam države: Slovo o srpskom jeziku (1998.), edicija „Deset vekova srpske književnosti” (2020.-), Zakon o kulturnom nasleđu (2021.) te Deklaracija o granicama srpskog jezika (2022.). Zanimljivo je da je prije četvrt stoljeća „Slovo” naišlo na otpor među uglednim srpskim znanstvenicima i institucijama, a danas „Deklaraciju” – koja je zapravo prepisano „Slovo” – potpisuju relevantne ustanove i time postaje službeni stav Republike Srbije. Naravno, na sve ovo se u Hrvatskoj reagiralo ali, kako ističe Grčević, to je jedan od argumenata zašto je važno donijeti Zakon o hrvatskom jeziku. Ne radi se o tome da će se zakonom propisivati neki isključivo hrvatski pravogovor i pravopis i da će biti progonjeni ili kažnjavani oni koji ga se ne drže. Zakonom će biti propisano i tko su institucije koje se o hrvatskom jeziku trebaju brinuti. Tako nam neke stvari neće proći ispod radara i znat će se tko i kako treba braniti hrvatsko nacionalno-jezično pitanje u međunarodnim okvirima. Naveo je intrigantan i važan primjer: pitanje ISO norme. ISO je međunarodna organizacija za normizaciju, čija je članica i Republike Hrvatska, a koja donosi i ISO oznake za jezike. Prilikom prvog donošenja ISO norme za jezike, 1988. godine, za vrijeme socijalističke Jugoslavije, hrvatski je jezik dobio oznaku pod svojim imenom. Tada su bili navedeni i srpski i srpsko-hrvatski jezik. Istodobno rađeni jugoslavenski standard nije tada priznavao hrvatski kao zasebni jezik. Danas u tom međunarodnom tijelu za normizaciju Republiku Hrvatsku zastupa Hrvatski zavod za normizaciju i mjeriteljstvo. Prije dvije godine, u ISO normi 639, kao zaseban slavenski jezik, neovisan o hrvatskom, priznat je čakavski. Paralelno je zatraženo i priznavanje kajkavskoga kao jezika. Također je i moliško-hrvatski dobio status zasebnoga slavenskog jezika pod nazivom moliško-slavenski. O tome ne bismo znali da početkom ove godine neki nisu tražili da se uz talijanski i hrvatski u nekim dijelovima kao službeni jezik uvede i čakavski. Jednako je tako sada otkriveno da je 2017. u ISO sustavu hrvatski stavljen u kategoriju srpsko-hrvatskoga kao makrojezika! Dakle, ono što je izboreno 1988., dok nije bilo samostalne Hrvatske i nismo imali svoja tijela, danas gubimo a da to i ne znamo jer – nitko nije nadležan.
- Država Hrvatska, kao država većinski hrvatskoga naroda, Zakonom o hrvatskom jeziku se obvezuje s demokratski izabranim predstavnicima kroatističke struke – kroz Vijeće za hrvatski jezik – skrbiti o razvoju hrvatskoga jezika, hrvatskoga nazivlja i provedbi samoga zakona koji, među ostalim predviđa izradu nacionalne jezične strategije, s ciljevima koji se donose u Saboru. Vijeće za hrvatski jezik bit će prvo javno tijelo ikada osnovano u Hrvatskoj, kojem se netko može obratiti ako ima problem vezan uz službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika – istaknuo je prof. dr. sc. Mario Grčević, koji je sudjelovao u izradi nacrta Zakona i uvjeren je da je sadašnji prijedlog pravilno postavljen i da će proći kroz propisanu zakonsku proceduru i prihvaćen.