Ružica Martinović-Vlahović, danas umirovljena slavonskobrodska liječnica, ujedno je i jedina članica Društva hrvatskih književnika koja živi i piše u Slavonskom Brodu odnosno Brodsko-posavskoj županiji. Piše pjesme, pripovijetke, romane, eseje, pa i recenzije, a netom proteklu godinu zaključila je još jednom nagradom za esej na Susretima hrvatskoga književnog duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" u Križevcima. Usto do konca siječnja treba iz tiska izaći njena jedanaesta knjiga, njena prva zbirka eseja "Zemaljski i nebeski grad". Kako je većina njenih poetskih i proznih tekstova prožeta katoličkom duhovnom mišlju, to je povod za razgovor upravo u ovo božićno vrijeme.
* Upravo ste dobili još jednog "Kranjčića", koliko to znači autoru, pogotovo što je to tek jedna iz niza nagrada koje ste primili za svoje radove?
- Na Stjepanu Kranjčiću natječem se od 2011. i upravo mi je neugodno reći, dobila sam osam nagrada. Jedna prva za kratku priču, jedna druga za poeziju, a ostalih šest za eseje, od toga tri prve. To je specifičan susret. Baš je na zadnjem skupu bilo riječi o tome koliko nam treba ta duhovnost, koliko takva riječ koja će u čovjeku buditi neku drugu stvarnost, neke druge dimenzije u smislu istine, ljubavi, dobrote, u odnosu na sve ovo što danas gledamo u medijima, što imamo priliku čuti, vidjeti pročitati... takve riječi mogu djelovati ljekovito. Zato je taj susret hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva potreban i treba ga njegovati.
* Za vas, bez obzira o kojem se književnom obliku ili temi radilo, uvijek ističu da ste književnica kršćanskog nadahnuća.
- Zapravo sam na taj način započela. Većina pjesama u početku su bile kršćanskog nadahnuća. Kako sam se razvijala u književnosti, u prozu, eseje, to je samo dio moje tematike. Ali u svemu što pišem uvijek tražim ono krajnje, istinsko. Ne želim pisati ružne stvari. Ne želim pisati lažno... Želim da budem protočna za istinu, a to je u krajnjoj liniji i duhovnost. Mogu li se nazvati književnicom kršćanskoga nadahnuća? Po nekim elementima da. I u mojim romanima ima takvih točaka, iako možda ne prevladavaju, ali u drugim ih je knjigama, kod drugih autora, teško maći.
* To znači da ste i kao osoba duboko uronjeni u kršćanski odgoj i vjeru.
- O tome sam pisala u pripovijeci "Sunce iza oraha", kao i u romanu "Smaragdna rijeka". To je taj autobiografski moment, koji sam doživjela u prvom razredu gimnazije kada sam spoznala smisao života u Bogu. Otada se nisam mijenjala, samo sam nekada više a nekada manje o tome svjedočila. U književnosti ne možete pisati po zadatku, pišete ono što vas prožima, što vas obuzima, o onome što je oko vas, u što ste uronjeni, tako da je to mnoštvo raznolikih svjetova oko vas i možete se uživjeti i u jednu, drugu, treću ulogu, pozitivnu i negativnu, vjernika i nevjernika... Književnik na neki svoj, drugačiji način može doći do nekih spoznaja, doznati nešto što nije ni mislio da zna i što možda nitko drugi nije saznao. Tim unutarnjim, intuitivnim, božanskim putem književnik dopre do neke posebne istine. Iako u svemu tome uvijek treba i činjenice poštivati.
* Zanimljivo je da ste u sebi spojili znanost i vjeru, kao liječnica i osoba duboke katoličke vjere. U vrijeme našeg odrastanja znanost i vjera su bile nespojive. Kako se taj spoj dogodio kod Vas?
- Dok smo odrastali u socijalizmu govorilo se da znanost i vjera ne idu zajedno, da su dokazi znanosti dokazi protiv vjere. Danas je drugo doba, mislim da to nitko pametan više ne pomišlja. Najveći znanstvenici na kraju svoga znanstvenog puta dođu do Boga i kažu da dalje ne mogu ništa protumačiti, dalje je Bog. Znanost i vjera su dvije kategorije. Znanost drugim načinima dokazuje svari, to je ljudska djelatnost, a vjera je duhovna dimenzija koja na svoj način barata stvarnošću i nadilazi ju, ide u transcendentnost. To su dvije dimenzije koje jedna drugu mogu dopunjavati i usavršavati i tumačiti. Još je sveti Toma Akvinski rekao: "Fies et ratio", vjera i razum. Nikada jedno bez drugoga, to su dva krila s kojima čovjek može letjeti. Moja obitelj nije bila katolička, zato sam sama tražila svoj put i sa 14-15 godina sama sam došla do te spoznaje, baš zato što mi nije prenošeno takvo uvjerenje. Taj obraćenički momenat me uvijek fascinira. Kad gledate kroz povijest literature, on fascinira mnoge književnike - Tolstoj, Dostojevski, Paul Claudel, Andráé Frossard, Graham Greene... to je nešto najuzbudljivije što čovjek može doživjeti, do dodiruje samu bit, jer u svojoj dubini on uvijek žeđa za nečim višim. Evo, u ovom eseju o sreći sam opisala upravo taj tip sreće. Obradila sam dvije vrste sreće, jednu malu ljudsku sreću koja se izriče latinskom poslovicom "Sretan je onaj koji je naučio živjeti zadovoljan s malim", ali to je sreća koja nas nikad do kraja ne ispuni, dok se ta duboka želja za srećom i puninom može ispuniti jedino u blaženstvu, u onome koji je sreća sama. To je ta velika, vječna sreća, s tim da se ona ne dijeli po vremenu nego po kvaliteti.
* Kad ste počeli pisati?
- Pjesmu "Tvoj Duh me ovija kao plašt", psalam, napisala sam kao studentica. Ona je kasnije uglazbljena i pjeva se kao šansona. Poslije sam pisala povremeno, skrivećki. Tek nakon rata su me neki prijatelji iz Zagreba nagovorili da objavim zbirku pjesama. Tako smo počeli s tim skromnim pjesmama. Imala sam već 48 godina kad sam objavila prvu zbirku. No, tada su i djeca bila velika, imala sam više vremena, mogla sam i smjela više se baviti nekim drugim stvarima. Nisam uopće pomišljala da će to ići tako daleko,
* Podigli ste petoricu sinova, a sada nižete knjige. Nakon zbirke "Tvoj Duh me obavija" slijedila je druga zbirka, pa opet duža stanka. Uslijedile su knjige priča, haiku poezije, dva romana...
- Toni Bartek me potaknuo i nagovorio da idemo na novu zbirku koju bi objavila Matica hrvatska. urednik je trebao biti Vladimir Rem, ali njemu je već bilo teško raditi, pa je urednik bio Toni. Svatko ima te znakove na svom životnom putu, samo ih treba znati čitati... Kad sam slomila nogu i ležala tri mjeseca, više nisam znala što bih, osjećaš se ništavan, zanemaren...Pročitala sam u Liječničkom vjesniku natječaj za kratku priču i odlučila probati napisati. Nisam bila sigurna hoću li moći, pa si mislim kad je sveti Ignacije mogao postati svetac kad je slomio nogu, mogu i ja napisati jednu priču. Tako sam napisala prvu priču, nastavila pisati prozu i nastala je zbirka priča. Onda me jedan novinar pitao kad će biti roman. Nisam do tada o tome mislila, ali sam krenula i tako je nastao prvi pa drugi roman. Tako se to s vremenom razvija ako čovjek ima dovoljno vremena i inspiracije. Eseji su nastali na poticaj natječaja duhovnog stvaralaštva u Križevcima, a sada je od svega toga nastala knjiga od 12 eseja "Zemaljski i nebeski grad". Urednik je Mirko Ćurić, recenzent Đuro Vidmarović, a nakladnik slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK.
*Svi kritičari ističu vaš fini, nježni stil, oblikovanje rečenice... Odakle taj stil?
- Nedavno je nagradu Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića dobila književnica Ljerka Car Matutinović. Ona je bila moja profesorica u gimnaziji u Zagrebu. Ona me vodila i na književne susrete, kod nje sam dobila odličan iz eseja na maturi. Jako mi je važno da jezik bude čist, u tome mi je jako puno pomogla gospođa Nada Jelić koja je bila lektorica većine mojih knjiga. Radile bismo zajedno, to su bile jezične seanse... uz nju sam učila i zajedno smo dorađivali tekstove, da sve lijepo teče. Mislim da književnost treba biti takva. Međutim, učila sam najviše od velikih majstora. Najdraži su mi pisci kao što su Beckett, Joyce, koji imaju te krasne rečenice... Nekako mi se čini, kad pišem, da uvijek možeš bolje, pa si kažem "Hajde pokušaj kako nitko nikad nije rekao"... Treba se potruditi. No, to se zove inspiracija, ne znaš otkud dođe i kako.
D. Vanić