Na samom početku Ulice Nikole Zrinskoga u Slavonskom Brodu mala je obrtnička radionica u koju svakodnevno dolazi na desetke građana, a se čini da nema Brođanina koji ovdje nije barem jednom donio na popravak neki komad obuće. Treba zamijeniti potpetice, popraviti remenčić, zalijepiti potplat... i tako obući produžiti vijek. Strpljivo i mirno sve te cipele, sandale, čizme, patike, papuče... prima i „liječi“ postolar Josip Marinić. Donedavno je u radionici bio i njegov otac Grga, a prije njega i djed Drago. Djed je zapravo utemeljitelj obrta. U Brod je doselio iz Prnjavora, s banjalučkog područja, 1957. godine. - Mislim da je on zanat izučio u Vojvodini, tamo je bio kalfa... - pripovijeda nam Josip Marinić i dodaje: - Tata je imao sreću da je u njegovo vrijeme u Obrtničkoj školi Slavonski Brod bio taj smjer, zapravo mješoviti razred u kojem su bili i postolari, a ja nisam imao tu sreću, nego mi je najbliža srednja škola za postolara bila u Derventi. Tako sam srednju školu pohađao u tom gradu. Tamo me zadesio i rat. Trebao sam maturirati u svibnju 1992., ali sam morao napustiti Derventu u travnju jer se razbuktao rat u Bosni i više nisam mogao ostati. Na kraju sam ipak uspio ishoditi sve svjedodžbe i dobiti obrtnicu - i tako je obrt sada na njemu otkako je otac prije dvije godine otišao u mirovinu.
Godinama je radio uz bok s ocem Grgom, pa nije bila rijetkost zateći ih obojicu u radionici, a danas je uz njega supruga Ivana. - Nakon 16 godina rada na benzinskoj crpki napravila sam pauzu. Više nisam mogla raditi noćne smjene, nedjelje, blagdane, uz troje djece... Dok sam bila mlađa još je išlo, sad sam napravila pauzu... Dida više ne radi, pa sam ja zauzela ovaj kutak - objašnjava Ivana. Priskoči suprugu u pomoć. Posluži mušterije, a kad nema nikoga u radnji popričaju, popiju kavicu zajedno. Njen dolazak u radionicu je unio i promjene, pa već na ulazu uočavamo „Ivanin kutak“ pun kutijica, bočica, vaza ukrašenih decoupage tehnikom, koje izrađuje izražavajući svoju kreativnost. U šali primjećujemo da sigurno i u radionici nađe ponešto što se da iskoristiti, a ona dodaje kako zna posuditi ljepilo.
Naišli smo baš u vrijeme kada su se Marinići vratili s godišnjeg odmora. Postolarska radionica je za to vrijeme bila zatvorena, pa mušterije navalile - zalijepiti nešto na „kroksicama“, popraviti štiklu na sandalama, zalijepiti potplat na patikama, ušiti novu gumicu na remenčiću sandala, zamijeniti potpeticu... Majstor Jozo se žuri popraviti potpeticu na jednim sandalama jer obećao je čovjeku da će biti gotovo za sat vremena, a ne voli pogaziti riječ. Ostalima kaže da će biti gotovo za dva dana. Zapravo, vrlo često popravak bude gotov već sutradan, ali kad se ovako nakupi posla voli si dati malo „lufta“ da bude siguran da će biti gotovo kad mušterija dođe. On drži do svoje riječi. - Sve su to sitni poslovi, ali kad se nakupi tridesetak pari... Posao je spor, sve to treba raditi ručno, pomalo, tako da vremenski uzme dosta. Zato, kad ima više komada, treba rasporediti posao da bude gotovo kad smo rekli. Znam završiti i dan ranije, ali ne mogu jamčiti uvijek, pa je bolje reći da će biti kasnije. Kad obećam da će biti za sat vremena, onda se prvo posvetim tome, nastojim da bude kad sam rekao - kaže.
(više utiskanom izdanju Posavske Hrvatske)