- Bili smo prvi civili nakon oslobođenja koji su došli u naše selo. U ljeto 1991. godine bili smo ovdje na godišnjem odmoru, s dvoje djece, i kada je vojska okupirala ovaj kraj spašavali smo živu glavu. No, kad je oslobođeno, čim se moglo doći, nismo dugo čekali, odmah smo odlučili obići selo - govori mi Gordana Germanović u Žuberkovcu, zasigurno jednom od najmanjih, i po broju stanovnika i po veličini, naselja u Brodsko-posavskoj županiji. Gordana i njezin suprug Dragan te Nikola Mandić jedini su stalni stanovnici Žuberkovca. U selu je obnovljeno još nekoliko kuća, ali njihovi vlasnici vrlo rijetko ili nikada ne dolaze.
Do Žuberkovca nije teško doći. U Trnavi, nedaleko od Nove Gradiške, skrenete desno i, kako odmičete, asfalt nestaje pod točkovima, vozite se makadamom, a pred putnikom namjernikom otvaraju se šumoviti predjeli na obroncima Psunja. Dolazite do prvih kuća, to je Mašićka Šagovina, selo u kojem također živi tek dvoje-troje ljudi, a nekolicina dolazi povremeno, vikendom i za praznike. Iako nema ploča s nazivima sela, po zemljopisnoj karti vidi se da iz Šagovine ulazite u Žuberkovac, naselje u kojem žive Germanovići.
Dragan Germanović rodom je baš iz Mašićke Šagovine, no još kao dječak s roditeljima je odselio u Rijeku, kasnije zasnovao obitelj i živjeli su tamo više od 40 godina. Sa suprugom Gordanom, djevojačkog prezimena Petračić, rođenom u Petrinji, redovito je dolazio na svoju djedovinu u Slavoniju, a onda su prije desetak godina odlučili doći živjeti u kraj gdje je odrastao, Tako su doselili u Mašićku Šagovinu. Do srpnja prošle godine živjeli su u tom selu, a kako nisu uspjeli kupiti kuću u kojoj su boravili, odlučili su kupiti drugu kuću, nekoliko stotina metara sjevernije, u Žuberkovcu. - Bilo je puno posla, trebalo je sve raskrčiti, očistiti... I sada ne znam što bih prije od radova počela, ali meni je predivno ovdje! Čista priroda, šum potoka koji teče ispod kuće, jedino mi nedostaju ljudi. Ja sam društvena, voljela bih da mogu s nekim popričati, ali tako je kako je. Telefon mi puno znači, redovito se čujem s djecom. Sin živi u Njemačkoj, a kći u Rijeci. Očekujem unuka, devetogodišnjeg Gabrijela, on obožava ovdje doći, u gradu nema ni ovakve prirode, ni potoka, ni slobodne igre. Ovih dana najviše je posla u vrtu, pa radovi na okućnici, ovdje možete stalno kositi, a brinem o i mačićima, sad ih je već popriličan broj i voljela bih kad bih ih mogla nekoliko pokloniti dobrim ljudima.
Grožđe, šljive, trešnje, bez kapi kemikalija
Odlazim putem koji vodi u brdo, a da su i ovdje zanimljivo povučene granice naselja potvrđuje što cesta kojom sam došao vodi iz Mašićke Šagovine u Žuberkovac, pa kad prođete to selo, opet ulazite na područje Šagovine. Usred šume prolazim pored spomen-obilježja trinaestorici hrvatskih branitelja, poginulima u akciji oslobođenja 19. prosinca 1991. godine. Nekoliko stotina metara dalje, na samom vrhu brda, vikendica je u koju Dragan Germanović svakodnevno dolazi, tu su voćnjak i vinograd koji su njegovi preci podigli, zemljište na kojem ima posla koliko hoćeš. - Kad smo se vratili i kad sam počeo obnavljati ovu vikendicu, nisam znao otkud krenuti. U prvo vrijeme često je dolazila divljač iz šume, što god bih napravio životinje bi uništile. Onda sam podigao ogradu. Pa su se nakon toga u neposrednoj blizini nakotile zmije. Ptice znaju pozobati cijeli urod na stablu... Stalno neki problemi, ali ovdje je baš lijepo. Moje grožđe, šljive, trešnje... to nikada nije prskano, nema ni kapi kemikalija na cijelom imanju i ne postoji ništa zdravije - kaže Dragan Germanović dok iz bunara vadi amper s napitcima, pa pojašnjava: - Ovdje je moj otac počeo kopati bunar, iskopali su dosta duboko, no naišli su na ogromnu stijenu i morali su odustati. Sad imam bunar bez vode, ali to je najbolji mogući frižider.
Šezdeset sedmogodišnji Dragan kaže da je u prvo vrijeme želio samo raskrčiti imanje koje mu je ostalo u nasljedstvo, a onda, kako u to doba nije radio, odlučio je sa suprugom doći za stalno živjeti u rodni kraj. - Moj otac je izgradio donji dio kuće, a za vrijeme rata sve je to bilo opustošeno, odneseno sve što se moglo odnijeti. Onda sam ja podigao kat na kući, pa počeo obnavljati voćnjak i vinograd i svakim danom bilo je sve ljepše. Za ovaj kraj me vežu lijepe uspomene. Živio sam tu do svoje osme godine, u Mašićkoj Šagovini je bila škola i trgovina, bilo je puno djece, a sada je u dva sela samo nas nekoliko. Pa i u dućan moramo u Novu Gradišku. Ali svejedno, nisam se pokajao što sam se vratio, obnavljao sam to malo pomalo, a sad sam u penziji i nikuda više ne planiram ići.
Nekoliko kuća i zemljišta u Žuberkovcu tijekom proteklih godina kupila je tvrtka Agropol, sa sjedištem u Vrbniku, na otoku Krku. Budući da se to poduzeće bavi i poljoprivredom i turizmom, treba se nadati da će i Žuberkovac jednoga dana postati puno poznatiji, u dobitnoj kombinaciji: turizam plus ekološka poljoprivreda.
Žuberkovac ima struju, uz pomoć hidrofora Germanovići kuću su opskrbili i vodom, telefonske veze su dobre, jedino televizijski signal nije baš sjajan, najbolje primaju programe bosansko-hercegovačkih televizija. Iako nema puno stanovnika, bilo bi dobro kad bi se barem ispred naseljenih kuća postavila po jedna žarulja javne rasvjete, koristilo bi i stanovnicima, ali i gostima koji im dolaze. I naravno, potrebno je malo više brige s "visoke razine", jer i opstanak takvih, najmanjih naselja, znači i opstanak Hrvatske.