Otišao je Tade na cilj svog posljednjeg maratona.
Neumorni maratonac, humanitarac, čovjek kojeg život nije mazio, pokazao je da se uz nevjerojatnu volju i vjeru u Boga može izvući i iz najvećih teškoća. Imao je tek šest mjeseci kad ga je zadesila teška bolest, dječja paraliza. Posljedice su ostale, ne samo u vidu 80-postotne invalidnosti, već i na psihi. Biti drugačije dijete od ostalih, dijete koje ne može normalno potrčati, kojemu je jedna ruka potpuno neupotrebljiva... bio je prevelik teret, pogotovo u pubertetskom dobu. Sve više se udaljavao od svojih vršnjaka, u opijatima je počeo tražiti utjehu. S lakih droga prelazio je na teže, u 20. godini već je bio ovisnik o heroinu. Ovisnost je uzela toliko maha da je došao na rub života i smrti. I onda, kako je često sam znao kazati, kad je dotaknuo dno, uz pomoć dobrih ljudi koji su njemu vidjeli čovjeka, a ne propalicu, okrenuo se Bogu. Zapamtio je 5. studenoga 1984. godine, dan kada se posljednji put "ufiksao".
Od tada, vjera je postala njegova svakodnevica, a kako bi poboljšao zdravstveno stanje, počeo je trčati. Prvo tek stotinjak metara, jer više nije ni mogao, na Stadionu kraj Save, pa sve više, sve duže. U kolovozu 1992. godine istrčao je svoju prvu službenu utrku, na 7 kilometara, pa ubrzo polumaraton (21 km), nakon toga u svibnju 1993. i prvi pravi maraton (42 km), a onda i supermaraton Zagreb - Čazma u dužini od 61 kilometara. Od ukupno 120 sudionika Tade je utrku završio na 57. mjestu, u natjecateljskoj konkurenciji, trčeći s potpuno zdravim atletičarima!
Događaji iz godina koje su slijedile duboko su urezani u pamćenje mnogobrojnih Brođana, ali i ljudi iz cijele Hrvatske pa i svijeta. Ultramaratoni Slavonski Brod - Nova Gradiška - Slavonski Brod (travanj 1994.), Slavonski Brod - Osijek - Slavonski Brod (listopad 1994.), pa Zagreb - Slavonski Brod (ožujak 1995.), Knin - Slavonski Brod (studeni 1995.) bili su u to vrijeme događaji koji su dignuli cijeli Slavonski Brod na noge. Tadu i prijatelje koji su mu pomagali na maratonima dočekivale su tisuće ljudi. Brodu, teško stradalom u ratu, u kojem se u to vrijeme malo što događalo, dolasci na cilj Tade Opačka došli su kao melem na ranu.
I svaki je maraton imao humanu notu, skupljala su se sredstva za ranjene branitelje, poticala se borba protiv droge i alkohola, mnogobrojni mališani počeli su trčati, poželjeli su biti "Superman kao Tade". Sve to nije prošlo nezapaženo, u tradicionalnom izboru za sportaša godine, koji organiziraju Sportske novosti, Tade je 1994. godine nagrađen trofejom Fair play, a priča o njegovom životu 1995. dobila je prvu nagradu američke TV kuće CNN, kao najbolja reportaža na svijetu!
Istrčao je Tade Opačak nakon toga još tisuće kilometara, svojim je koracima spojio Slavonski Brod, Prevlaku, Kašić, Vukovar, Bosansku Posavinu... istrčao je mnogobrojne maratone, uglavnom posvećene nečemu plemenitom. Volio je reći da "tambura" po cesti. Odselio je u Zagreb ali Slavonski Brod mu je ostao u srcu. Kakav je bio čovjek, najbolje govori crtica iz 2014. godine. Cijelu Slavoniju pogodile su nezapamćene poplave, pomoć je bila potrebna nmnogima, a Tade je došao u Slavonski Brod i u Crveni križ odnio donaciju od 5.000 kuna. Na pitanje novinara tko je sve dao prilog, tko se sve uključio u skupljanje, jednostavno je odgovorio: - Nitko, to je moje, novci koje je uštedjela moja obitelj. Kakav bih ja bio čovjek kad bih zaboravio svoj grad?! Da nije bilo Brođana, ne bi ni mene više bilo!
Svoju dragu Moniku upoznao je na trčanju, i vjenčao se s njom na cilju jedne utrke. U Zagrebu su živjeli mirnim obiteljskim životom. Obogatili su ovaj Svijet s petero djece, plod njihove ljubavi su Estera, Rutha, Samuel, Deborah i Benjamin.
Niti prijatelje nije zaboravio. Posljednji put kad smo se čuli poželio je da se okupi stara ekipa, ona iz devedesetih, odemo na Poloj, počastimo se i obilježimo četvrt stoljeća od prvog ultramaratona. Nažalost, to se nikada nije ostvarilo.
Teška bolest dijagnosticirana mu je početkom 2020., borba za zdravlje trajala je nekoliko mjeseci. Na cilj svoje posljednje utrke stigao je u ponedjeljak, 28. rujna. Ispraćen je u srijedu, 30. rujna 2020., na zagrebačkom Krematoriju.