- Najljepše selo u okolici, puno zelenila, velika ledina razdvaja, odnosno spaja kuće s jedne i druge strane ceste, a u selu je i puno djece - ovako su selo Dubovik opisali njegovi mještani. S njima će se složiti svatko tko dođe u Dubovik, jer sve čak pomalo i iznenadi ta velika zelena površina u središtu sela, a da se iz ovog sela ne odlazi potvrđuju i lijepo uređene kuće i okućnice. Lijep je i prilaz selu, kad izađete iz Podcrkavlja vozite se cestom uz koju su obrađene njive, tek iznikla pšenica se zeleni, a iznad kanala, uz samu cestu sve je puno žutih maslačaka. Da je u Duboviku zaista lijepo živjeti potkrepljuju to mladi stanovnici koji su i nakon zasnivanja obitelji ostali u svom rodnom selu.
- Ovdje sam rođen i kad sam se oženio, supruga Danijela i ja smo čak planirali negdje drugdje ići, ali onda sam naslijedio kuću od prabake, odlučili smo ju obnoviti i danas u njoj živimo. Radio sam neko vrijeme i na terenu, ali nisam mogao podniti da budem bez ovog sela i otkako sam se oženio ne idem na teren. Radim kao zavarivač u Specijalnim vozilima, zadovoljan sam, imamo 15-ak minuta vožnje do Broda, obično se nas nekoliko poveze zajedno na posao. Supruga Danijela također radi u Brodu, optičarka je, a imamo dvoje djece, kći Tena ima 16 godina, a sin Fabijan 12 - priča nam Mario Šimić.
Ledina Dobra jutra usred sela
Dok nas vodi kroz selo, na pitanje kakvo je Dubovik selo odgovara: - Evo vidite sami. Ovo je najljepše selo u Brodsko-posavskoj županiji, možda i šire, baš zbog velikog prostora, ledine u pol' sela. Imamo puno djece, mladi ljudi su ostali i svi rade, tko hoće raditi ima posao. Ovu našu ledinu Dobra jutra do unazad dvije godine održavali smo i kosili sami, svaki petak se nađemo i pokosimo ju, a onda je to preuzela Općina i komunalno poduzeće ju redovno održava. Oduvijek smo bili oslonjeni sami na sebe, nismo baš imali pomoć države. Tako su naši stari 1966. godine prije nego smo dobili struju porušili dudove u središtu sela, prodali ih kako bi dobili novce da platimo uvođenje struje u selu. Onda su bile posađene topole, a početkom 80-ih godina nakon Titove smrti posađeno je 88 borova koji su i danas tu. Za svaku vlast smo bili nekako nepodobni, zbog toga smo zadnji dobili asfalt, napravljen je 1995. godine kilometar asfalta kroz selo, onda se stalo, tek smo ga mi i susjedna Matković Mala dobili 2003. godine.
Sve je to možda i pridonijelo da su seljani međusobno složni i kad god se dogovori neka akcija svi se odazivaju.
- Zajedno sudjelujemo u svim akcijama, radili smo na obnovi crkve, doma. Kad imamo svatove, svi znaju da će biti dobro raspoloženje ako su tu "dubovički kuvači", vesela smo družina, starije zaposlimo u kuhinji, a mlađi poslužuju i zaduženi su za dobro raspoloženje. Svi su kod nas spremni i pomoći jedni drugima, stvarno se u svakom trenutku možeš osloniti na susjede - dodaje Mario. Napominje da su svi aktivni i u KUD-u, vatrogasnoj zajednici, nogometnom klubu u Podcrkavlju.
I Mariova kći Tena, koja je učenica drugog razreda poljoprivredne škole, pleše u podcrkavačkom KUD-u: - Lijepo je, stekne se tako dobro društvo. Ne osjećam nedostatak što sam na selu, naprotiv, ovdje je lijepo živjeti, mirno je, a sve nam je blizu. Izlazimo i u grad, ali više volimo ići na zabave po našim selima. U selu je dosta djece i kad svi izađu veselo je, svi se družimo.
Mlade obitelji ostaju
Prema popisu iz 2011. godine Dubovik je imao 84 stanovnika, a i danas ih je toliko u selu, s tim da je više mlađih stanovnika. I Mariova dva brata i sestra s obiteljima su ostali živjeti u svom rodnom selu.
- Suprug je iz Kaniže, ali smo nakon vjenčanja odlučili živjeti u Duboviku jer nam se ovdje sviđa. Naši blizanci Valentin i Julian u lipnju će napuniti dvije godine, živimo s mojom majkom. I suprug i ja smo prije radili u inozemstvu, ali nas to nije zadržalo, ne bih htjela nigdje drugo živjeti, lijepo mi je na selu, a tu je dobro i za djecu i za njihovo odrastanje. Ima nas dosta mladih, pa smo mi mame s djecom svaki dan zajedno na igralištu, družimo se, dječji rođendani se slave u domu i cijelo selo bude na rođendanu tako da bude velika fešta bez obzira kolika je obitelj, ali i svi uskačemo i pomažemo jedni drugima u pripremi - priča Josipa Šimić Martić.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)