Bez najave i pompe pored Kazališno-koncertne dvorane" 5. prosinca 2020. osvanula je skulptura "Vitez Relja ubija zmaja", treća od osam planiranih u projekt "Brod grad iz bajke". Na ovo se čekalo gotovo desetljeće i pol, pa je pitanje zašto se sve dogodilo gotovo u tajnosti
Iako je skulptura "Vitez Relja u borbi sa zmajem", treća iz niza od osam planiranih u sklopu projekta "Brod - grad iz bajke", trebala pored Kazališno-koncertne dvorane biti postavljena tijekom ovoga tjedna, nakon teksta u "Posavskoj Hrvatskoj" poslovi su ubrzani, te je skulptura postavljena u subotu, 5. prosinca, dopodne.
Kako nigdje nije bilo službene vijesti o tome tko i što postavlja, niti ima najave o svečanom otkrivanju skulpture (to je zapravo prigoda da se spomenik, skulptura ili bilo koja takva intervencija u javnom prostoru zapravo službeno uvede u život i predstavi javnosti), među građanima, što je posebno vidljivo na društvenim mrežama, počele su kalkulacije i nimalo ugodni komentari. Jedino je manifestacija "Advent iz davnina", o čijim se organizatorima također u javnosti ništa ne zna, uključila novu skulpturu u svoju adventsku nagradnu igru. Izgleda da organizatori "Adventa" ne znaju da Relja nije nikakav princ nego izgubljeni knežević kojega su zbog njegove nagle ćudi i osjećaja za pravdu zvali i božjak, on je vitez koji će svladati Zmaja Ognjenoga i pomoći da se spase Jaglenac i Rutvica s Kitež-planine i od zlih vila Zatočnica. Ta bajka Ivane Brlić-Mažuranić govori ne samo o pobjedi dobra nad zlim, kako to čine i druge bajke, nego izričito ističe sukob kršćanstva (čiste vjere i iskrena, pobožna srca) i njegovu pobjedu nad silama zla, praznovjerja, gluposti, mračnjaštva. Relja je sin dobre i plemenite kneginje čiji su tvrdi grad osvojili neprijatelji. I dok su kneginja i Relja živjeli u siromaštvu, novi gospodari grada, ljudi tvrda srca, postavili su, kako prema zapisu Ivane Brlić-Mažuranić, govore okolni stanovnici, oko grada ljute čaglje i nijeme stražare. Niti se možemo kroz čaglje probiti niti se znamo straži namoliti (...) A u gradu kićena gospoda, u dvorani rujno vince piju, u srebrne tamburice biju, ter se meću zlatnim jabukama preko saga svilom izvezenih. A u trijemu dvjesta poslenika: izrezuju srca iz sedefa, izrađuju gospodske nišane. Kad gospoda velik pir učine, tad alemom puške nabijaju i gađaju srca od sedefa.
U borbi sa Zmajem Ognjenim, u Relji je snaga ojačala, bojak bijuć za očinstvo svoje, te je na kraju povratio i svoju kneževinu i oženio Rutvicu. Zato bajka i završava riječima: Sretne li kneževine, kojoj blago ne čuvaju ni silne vojske ni tvrdi gradovi, nego majke i dječica u pastirskoj kolibici. Takova kneževina propasti ne može!
Kipar Tomislav Kršnjavi uspio je dakle prikazati upravo tu borbu dobroga kneževića Relje i Zmaja Ognjenoga u kojoj se odlučuje ne samo o sudbini dvoje dječice i samoga Relje, nego i čitave otete kneževine. Radi se o djelu iz, slobodno bismo mogli reći, rane faze stvaralaštva Tomislava Kršnjavija, koji je od vremena kada je radio Relju i zmaja napravio cijeli niz javnih skulptura, među ostalim i seriju hrvatskih svetaca, te izrastao u uglednoga hrvatskog kipara. Zato nam može biti čast što imamo njegovu skulpturu u svome javnom prostoru, ali malo nas je stid kako je do njene realizacije došlo.
I da, nadamo se da postament neće ostati tek goli beton...
D. Vanić