Pivare, naselje u kojem nitko ne prodaje kuću
- Bio sam u Pivarama - moja je rečenica prijateljima, po povratku s terena jednog proljetnog poslijepodneva. Njihov odgovor i nije me začudio: - A gdje ti je to?!
Evo ovako: ideš iz Nove Gradiške prema Okučanima, kroz sela, naravno, nećeš autocestom. Skreneš lijevo u Dragalić, prođeš cijelo selo, dalje nadvožnjakom preko autoceste, pa kroz cijele Donje Bogićevce. I onda... nema više asfalta! Voziš se više od 2 kilometra, svud oko makadamskog puta je šikara i šuma, prašuma čak, čuveni Prašnik. Fazan mirno, bez uzrujavanja, ispred tebe prelazi cestu. Nailaziš na ploču "Pivare", a onda, hvala Bogu, počinje i afsfalt. Političari su desetljećima obećavali, pa kad su konačno početkom ovog tisućljeća i odlučili pomoći, "poslali" su asfalt samo u naselje, a na drugoj strani, kad izlazite iz sela, opet je makadam i tako kilometrima dalje.
A u Pivarama, koje samo nasip dijeli od rijeke Save... čudo! U selu s otprilike 12-13 stalnih stanovnika uspješno radi nekoliko OPG-ova, tvrtka koja zavjese izvozi u cijelu Europu, gotovo svaka kuća ima konje, svinje, perad... i usto, svi obrađuju vrtove i njive, uz isključivo prirodno gnojenje, bez špricanja, prava ekološka poljoprivreda. Pivare su selo u općini Stara Gradiška, u kojem se obistinjuje izreka da Slavonija neće izumrijeti nikada. Ljudi nemaju normalan pristup svojim kućama, nemaju vodu, kanalizaciju, školu, trgovinu, internetske i telefonske veze "štekaju", često se svojim jačim signalom "ubacuju" bosanski teleoperateri, a opet, nijedan stanovnik ni ne pomišlja odseliti nekamo, svi su zadovoljni, nasmijani, dišu punim plućima.
Prvi sugovornici su mi Terezija Škrinjarić, njezina kći Mirjana i sin Mladen. Na trijemu me dočekuje hrvatski ovčar Dona, lavežom javlja da je netko došao u dvorište. Škrinjarići me uvode u kuću. Baka Terezija, djevojačkog prezimena Nezić, koja će u studenome napuniti osamdesetu, u Pivarama je rođena, tu se udala za Matu, i ostali su živjeti u svom selu. Terezijin suprug išao je raditi u Austriju, i podigli su petero djece, Mirjanu, Mariju, Josipa, Mladena i Sunčicu. Danas su svi uspješni ljudi u zrelim godinama. Prije nekoliko godina baku Tereziju je zadesio moždani udar, danas hoda uz pomoć štapa, teže se koristi desnom rukom, ali je vedra, bistra, prisjeća se mnogih detalja iz svog života, pa i djetinjstva: - Bilo je lijepo, imali smo dosta djece u selu, išlo se u školu u Staru Gradišku ili u Donje Bogićevce, onda u više razrede u Dragalić. U selu smo se igrali žmirke, trećeg udri, vate..., vikendom bi dolazili svirači s Gorica, curama su svirali, onda bismo se svi uhvatili u pleteno kolo! Moji su držali svinje, krave, konje, guske. Bilo je lijepo živjeti onda, a i sada je. Bila sam i predsjednica mjesne zajednice, borila sam se za selo, najviše za taj asfalt. Kad su u Staru Gradišku dolazili Čačić i Vesna (Pusić, nap. a.), rekla sam im što nam treba. Sve su obećali, a na kraju smo dobili asfalt samo kroz selo!
Suprug Mato umro je 1999. godine i Terezija je ostala sama, a nakon što se razboljela, uz nju je uvijek netko od djece, počesto dođu svi pa bude prepuna kuća ljudi. Otkad su otišli u mirovinu, uz nju su gotovo cijelo vrijeme Mirjana i Mladen i danas vode jedan od osam OPG-a u Hrvatskoj koji se bave uzgojem svinja mangulica. To je posebna pasmina, karakteristična po "rudlavoj" dlaci, ali i posebnom mesu te velikom količinom masti, pune onog pozitivnog, dobrog HDL kolesterola. - Nekad mi šećer u krvi zna skočiti, ja onda dva-tri jutra zaredom pojedem kruha i masti mangulice, i sve se vrati u normalu - kaže Mladen Škrinjarić. Mangulice su nabavili prije 8-9 godina, u Terezinom Polju Mladen je kupio dvoje prasaca, u Štrigovi nerasta, i danas imaju pedesetak mangulica. Svinje žive na 4 hektara ograđene šume i šikare, tamo se hrane, spavaju, prase... a unatoč tome vrlo su pitome, kad im Mladen priđe s klipovima kukuruza, sve se okupe oko vlasnika i čekaju svoju poslasticu.
Cijelu reportažu pročitajte u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske!