- Suprug Antun 1991. godine otvorio je obrt, a sasvim slučajno smo se odlučili za proizvodnju čarapa. On je prije toga radio u Đuri Đakoviću i kako su tada plaće bile niske, počeli smo razmišljati o samostalnom poslu, a nakon porodiljskog i ja sam mu se pridružila 1993. godine. Suprug je danas u mirovini, a posao je preuzeo sin Vedran - priča Anica Mikulić, vlasnica obrta Judita.
Posao počeli u dnevnom boravku
Prvi polovni stroj kupili su u Zagrebu, a kasnije su strojeve, polovne i nove, nabavljali u Italiji.
- S poslom smo krenuli u kući, zatim smo napravili radionicu u dvorištu, a kako smo nabavljali nove strojeve, kupili smo objekt u Đuri Đakoviću, najprije ga renovirali, zatim izgradili novi objekt i tu smo preselili proizvodni pogon. Da smo znali sve detalje, ne bismo možda ni kretali u ovaj posao, ali naučili smo raditi i nismo se predavali. Mukotrpan je to posao. Najbolje se radilo za vrijeme rata, ljudi tada nisu išli po robu u Zagreb, a bilo je puno malih trgovina i svi su uzimali našu robu. Tada smo stalno zapošljavali, u početku nas je bilo troje, a onda je u sezoni znalo biti i 15 zaposlenih. Preko ljeta ovaj posao ne ide, potpuno stane, ali dok radnice iskoriste godišnji odmor, opet krene. Kad su se otvorili veliki trgovački lanci, mali trgovci su propali, a tako se smanjila i naša prodaja, na koju su negativno dodatno utjecale i današnje migracije, odlazak ljudi van, sve to osjetimo u prodaji i potražnji. No, proizvodimo onoliko koliko se može prodati, ne stvaramo zalihu - napominje Anica.
Ističe kako danas ipak nema problema s plaćanjima, nemaju toliko dužnika: - Jedan od najvažnijih problema nekada je bilo neredovito plaćanje. Puno se ljudi tih naših početnih godina odlučivalo za trgovinu, radili smo s njima, propali su i ostali nam dužni. Sada toga nema, puno je uređenije. Nekada nije bilo male trgovine u Slavonskom Brodu da nije uzimala naše čarape, to je zaista bila lijepa suradnja. No, i svi trgovci koji su opstali su izvanredni kupci i platiše, s njima odlično surađujemo sve ove godine. Naše se čarape prodaju najviše u Istočnoj Slavoniji, domaći trgovci cijene naš proizvod.
Linđo u Juditinim dokoljenicama
Sirovinu, predivo za proizvodnju čarapa, poliamidno vlakno za ženske čarape i pamuk za muške, nabavljaju iz Italije preko domaćih uvoznika. Nekada je u Sinju postojala proizvodnja prediva za muške čarape, a predivo za ženske čarape nikad nitko nije proizvodio u Hrvatskoj.
Na pitanje kako nastaje ženska hulahop čarape, odgovara: - Pletaći stroj za čarape, koji ima 400 igala na sebi, proizvede samo nogavicu, onda se šivaju prsti, pa se šivaju gaće, umetci, proširenje za trudničke čarape. Ženske čarape sve budu bijele, onda se bojaju, suše, prekontroliraju i pakiraju i tek su tada spremne za prodaju. Predivo, pamuk za muške čarape je u bojama, a za ženske samo bijelo. Jedan stroj za osam sati proizvede stotinjak čarapa, odnosno samo nogavica, a onda je tu još dosta ručnog rada. Kroz godine smo se i modernizirali, automatizirali, nabavili i strojeve za šivanje kako bi se čarapa proizvela što brže.
Najtraženije su ženske hulahop čarape s likrom, svilene, od 15 i 20 dena, tople od 40 dena, a u dizajnu prate i trendove, ali najbolje idu ženske "glat" hulahopke i 90 posto prodaje su one boja noge. Juditine bijele, pamučne dokoljenice, kao i čarape iznad koljena, ženske čarape bez gaćica već godinama nose članovi Folklornog ansambla Linđo iz Dubrovnika, a preporučili su ih i drugim KUD-ovima po Dalmaciji.
Vedran kaže kako je odrastao uz strojeve, pa je bilo logično ostati u obiteljskom poslu: - U početku su roditelji radili u dnevnom boravku i kad se probudimo strojevi su bili kraj nas, tako da smo i brat Mario, sestra Matea i ja pomagali im. I sada brat i sestra, a i tata koji je u mirovini priskoče kad god treba, a i pomognu nekim idejama, savjetima.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)