- Na selu se sada bolje i lakše živi nego prije, samo što su se ljudi ulijenili, neće baš raditi - složili su se naši sugovornici u Maloj Kopanici.
Josip Mikleušević pak i danas puno radi. - Uz roditelje sam naučio sve raditi, a i danas se bavim poljoprivredom, ratarstvom i stočarstvom. Obrađujem 45 hektara zemlje, uglavnom za prehranu stoke, a na višku proizvodim soju i žito. Naš atar, skoro sve poljoprivredno zemljište, je priko autoputa, malo je toga oko sela. U proljeće kad počnu radovi na zemlji radi se dok se vidi, a nekada i obnoć. Imamo 30 krava, junadi, telića, mlijeko predajemo ali je to jako loše i mislim da ćemo to raditi još samo ove godine, nagodinu i ja prekidam s tim jer je loša cijena otkupa mlijeka. Morali bismo se širiti, a sinove nikad nije zanimala poljoprivreda i sigurno se neće njome baviti, tako da ćemo ostati na ovome što sada radimo - priča Josip.
Stariji sin Tomislav završio je elektrotehnički fakultet i već dvije godine radi za talijansku tvrtku u Indiji, a mlađi Marin je informatičar i traži posao.
- Mlijeko od nas nosi samo jedan rođak i to po dvije litre jer on i djeca vole piti domaće kravlje mlijeko, kaže da je k'o sladoled. Ni nemamo puno mlijeka, 160-170 litara u dva dana, a morali bi bar 200 imati, ali sada imamo više junadi - dodaje supruga Terezija.
I Malu Kopanicu, koja ima oko 150 stanovnika, zahvatio je val iseljavanja mladih. Tako je, pričaju nam, od komšije sve troje djece otišlo nedavno u Njemačku, neki su otišli i u Irsku. - Naš Tomislav sa suprugom živi u Osijeku, radio je u Hrvatskoj, ali problem je bio s plaćom, pa ga poslodavac ne bi prijavio, tako da je prihvatio ovaj posao u Indiji, radi u struci, zadovoljan je, dođe kući svaka tri mjeseca, ali daleko je to. Oplačem ga svaki dan, pa na kraj svita je - kaže mama Terezija.
Na pitanje što se promijenilo u selu, Josip odgovara: - Otišlo je nabolje što se tiče života, standarda, posla uvijek ima, imam sada svu mehanizaciju, ali opet imamo malo vremena za odmor, ne idemo ni na more, nemamo godišnji, jedino mi je odmor za dušu lov. Lovstvo sam zavolio uz svog djeda, uvijek sam volio njegove puške zagledati, a kad sam se vratio iz vojske 1978. godine sam postao lovac. U lovnoj sam udruzi "Šljuka" u Velikoj Kopanici, održavamo lovišta, prihranjujemo divljač, najmanje se lovi, sada rijetko idem nekuda dalje, a prije sam obišao brojna lovišta, pa i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Nema odmora ni nediljom
Na stolu u njihovoj kući prekarasan tkani stolnjak, Tera kaže da ga je tkala svekrva, a ona je ušlingala heklanje: - Prije sam više radila ručni rad, heklala sam šlingala, pa i tkala, ali kad su se djeca rodila, puno je i posla, nisam stizala. Napravila sam snaji stolnjake, milja, a priredila sam i za drugu snaju. Svekrva je baš učila šivati kod jedne šnajderice i ona mi je znala šiti odjeću jer se nosim šokači, a sad je starija, bluze više ne može šiti, ali još uvijek uspije maramu i kecilju sašiti. Puno je posla, kad imaš stoku ni nediljom nemaš odmora, ne sjednemo nikad ni pred kuću. U svom viku nisam sjedila dva puta na klupčici pred kućom. Misa, svatovi i ponekad lovačka večera je sva naša razonoda.
Svekrva Ilonka dodaje kako je već rekla da tu klupčicu treba izvaditi jer nikad nitko ne sjedi na njoj. Baka Ilonka ima 81 godinu, njen djed je kao dijete iz Mađarske doselio u Malu Kopanicu, tako da ona i još dvije sestre, Anuška i Mariška, imaju mađarska imena. - Kao dijete oca sam čula kako priča mađarski, malo sam razumila, ali nikad nisam pričala mađarski, potlje su i oni prestali pripovidati na mađarskom - sjeća se.
Na pitanje kako su se nekada mladi zabavljali odgovara: - Svi smo išli u kolo, obično bi to bilo uvečer nediljom, pa kad je neki svetac, a i o pokladama. Došli bi i dečki iz tuđih sela. U druga sela smo mi cure išle na kirvaje ge imamo familiju, a tamo ge nemamo skupimo se, zdivanimo i onda naše društvo zajedno ide na kirvaj i to pješke. Šta je nama bilo otići pješke i do Kupine, u Veliku Kopanicu, Divoševce, Jaruge. Sada sam stara pa pomognem kod kuće koliko mogu, dok oni podoje krave ja napojim dvoje telića, skuvam kad mogu, sestra mi živi na drugom kraju sela, odem malo do nje, popričam s komšinicama, navečer pogledam našu seriju, molim se. Laglji je život sada, prije je bilo teško, morao si ići drugome raditi, da bi on došao i tebi pomoći, sada sve mašinerija odradi.
Vatrogasac, svirač violine, pjevač
I obitelj Švaganović bavi se poljoprivredom i stočarstvom. - Moj đed i ćaća su imali zemlju i ja sam radio poljoprivredu kako sam post'o, nisam se sve te godine odrekao ni krava. Sada moj sin Željko ima farmu od oko 50 krava, obrađuje 40 hektara zemlje, držimo za sebe svinje, kokoši - priča Đuro.
On je bio zaposlen kao čuvar u Veterinarskoj stanici, položio je sve vatrogasne ispite, bio je aktivan i u selu u DVD-u o čemu svjedoče i brojna vatrogasna odlikovanja koja nam pokazuje, kao i spomenicu Domovinskog rata: - Bio sam vatrogasac 60 godina, gasio sam puno požara, u selu, u polju, na štalama, a uglavnom je najveća greška bila ljudska nepažnja. I kod mene u dvorištu je bio požar, djeca zapalila kamaru.
Ono po čemu mnogi znaju čika Đuru je dobar glas. Naime, on je i danas i to, kako sam ističe, najstariji član pjevačke skupine KUD-a "Ivan Filipović" u Velikoj Kopanici.
(više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)