Josip Delač iz Sibinja obrt je otvorio 1984. godine. - Shvatio sam tada da moj rad vrijedi više vani nego u mojoj tadašnjoj tvrtki i to ne jednaput nego trostruko. To je bio jedini razlog da odem iz tvrtke u kojoj sam radio za jadnu plaću od koje se moglo mizerno živjeti. Bio sam mlad, odvažio se i počeo samostalno posao. Ispočetka sam svašta radio kao svaki početnik, a građevinarstvo je širok pojam. Zidar, fasader sam i po struci, a i izabrao sam taj segment jer sam najviše volio raditi fasade, uljepšavanja, pa i uređenja interijera. U to vrijeme je bila gruba roh bau gradnja, većinom su to bile akcije na "horuk" pa se napravi jedna etaža i onda se čeka godinu-dvije, a kad dođe vrijeme žbukanja, uređivanja to su morali raditi majstori koji znaju, pa sam tako stalno imao posla - prisjeća se Josip.
Lijepa fasada najbolja reklama
Krizu koja je pogodila cjelokupno gospodarstvo, a najviše se odrazila na građevinarstvu, osjetio je i njegov obrt, te je neko vrijeme prestao s poslom, ali ponovno se vratio. Uvijek ima još jednog ili dvojicu zaposlenih radnika jer je to posao koji ne može obavljati jedan čovjek. - Kad sam otvorio obrt radili smo s drvenim skelama, a među prvima sam imao montažne skele, dizalice. Stalno sam ulagao jer bez toga nema razvoja, uvijek moraš pratiti nove tehnologije, opremu, materijale. Kad sam počeo raditi, žbukalo se na trsku, malter se pravio ručno, bio je to fizički prilično zahtjevan i težak posao jer se sve radilo ručno. Danas postoji sva moguća mehanizacija, gotovi materijali koji olakšavaju posao i čudim se što mladi ne prihvaćaju takav posao jer je on stvarno fin, kreativan, a iza tebe nešto ostaje. Ponovno da se rodim ja bih radio ovaj posao - kaže Josip.
Najveći problem kod mladih je, smatra on, što žele puno zaraditi brzo, preko noći, a to je nemoguće bez napora, truda.
- Najbolja reklama je dobro obavljen posao, za dobivanje novih klijenata važna je lijepa fasada, kvalitetno i dobro odrađen posao, točan i na vrijeme. Iako imam 65 godina još uvijek radim "punom parom" kao i prije trideset godina. Mislim da je to zato što sam uvijek imao točno određeno radno vrijeme. Meni su se svi čudili kad ja u 15 sati idem kući, valjda sam jedini na ovom području i u ovakvom poslu radio osam sati dnevno. Mislim da se ljudi brzo potroše nakon svakodnevnih 10 do 12 sati rada, a uz dobru organizaciju posla za osam sati rada mislim da je učinak i bolji. U prvih četiri sata rada majstori su najučinkovitiji, nikad nisam ni ja ni moji radnici radili prekovremeno. Kako sam podigao godine, spuštam radno vrijeme i opet posao dobro ide - šali se Josip.
Napominje da on pripada generaciji šegrta koji su posao učili i naučili uz majstore koji su bili autoritet i kojih se i danas sjeća: - Ja sam sada stari majstor i kad ja radim dva sata efektivno to je kao početnikovih šest sati, a sve zbog iskustva. Ovaj je posao vještina koja se stječe radom.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)