Nekada se u svakoj slavonskoj kući radio ručni rad, posebno zimi, o čemu su se prisjetile četiri Matkovke, što rođene, što udane u Matković Malu. Nijedna od njih više ne živi u Matkovici, ali o svom selu pričaju s nostalgijom.
- Rodila sam se i odrasla u Matković Maloj i udala se u isto selo, ostala sam u komšiluku i na prezimenu, a volim Matkovicu i dan danas, džaba svih drugih sela. I danas mi obavezno moji unuci i sinovi donose vodu iz našeg bunara iz Matkovice, jer je ona najbolja, "uvik lipa ladna", ne mogu piti ovu iz pipe, a i bunari u Podrckavlju nisu tako duboki - kaže Ružica Lazić. Ova 72-godišnjakinja prije tri je godine doselila u Podcrkavlje jer joj je snaha umrla, pa se preselila kako bi sinu pomogla brinuti o trojici unučadi, Danijel ima 24 godine, Ivan je godinu mlađi, a najmlađi Luka učenik je trećeg razreda osnovne škole, tako da baka Ružica uz još dva sina brine o petorici muških. Iako nije imala žensku djecu, ormari su joj puni ručnog rada što je njoj njena mama napravila, ali i što je ona sama radila.
Ručni rad su učile kao curice
- Još kao curica uz mamu sam učila ručni rad i puno sam toga radila, a sve što imam napravila mi je mama. Ona je puno prela, tkala, sve ponjave mi spremila, kitnju, a i sama sam kao djevojka radila puno ručnog rada, poslije je to stalo kad sam se udala, onda sam morala više u polje, u šumu. Najprije sam k'o mala curica počela krpati prediglu, na prediglu sam krpala kuhinjske krpe, zatim salvetice od borice, krstački, onda sam i eklovala, naučila sam i necati, pa popunjivati na đerđe, šlingala sam na mašinu, tako sam si našlingala mrki fertun i rukavčiće, puno milja, posteljine. Kad ideš za marvom, sramota je bilo ništa ne raditi, pa smo sve radile ručni rad. U kući se u zimsko doba navečer radio ručni rad, do ponoći, do 1 sat. U svim su kućama zimi bili tkalački stanovi i sama sam tkala, ali okako sam se udala samo sam jedanput na stanu ulagala peškire - prisjeća se baka Ružica.
I njeni muški članovi vole folklor, tradiciju i sretni su što mama i baka ima pune ormare ručnog rada.
- Iz moje kuće nije imao tko nositi narodne nošnje koje mi je mama radila jer imam sinove, ali kad nekome treba uvijek sam posuđivala. Sinovi i unuci su aktivni u folkloru i nisu mi dali da išta od toga prodam. Drago mi je što su aktivni u KUD-u, spremam ih za nastupe, a kad se priprema rakijada zajedno s jetrvom i snajom uređujem i naređujem binu i onda iz ormara izvadimo sve što treba, samo da bude što ljepše naredito - ponosno kaže.
Njena jetrva, suprugovog bratića žena Kata Lazić se iz Kindrova udala u Matković Malu, a danas živi u Podvinju: - I ja sam k'o curica učila ručni rad, baka me učila i šiti i šlingati i eklati. Imam tri kćeri, sve sam im napravila da imaju kad se udaju, ali su one to sve meni vratile u ormar, ne stavljaju one ručni rad, jedino kad imaju neku proslavu stave domaće stolnjake.
Ružicinog bratića žena Marija Lazić iz Brčina se udala u Matković Malu, sada živi u Podcrkavlju i cijeli život, kaže, radi ručni rad: - Sada najviše šlingam na mašinu. Unuka je u KUD- u pa sam joj šlingala maramu i kecelju, a spremam je u nošnju. Nekada mi bude previše te spreme, treba to sve lijepo urediti, poštirkati, ispeglati, ali kad se neće spremiti, onda mi bude žao. Prije dvije godine sam joj pravila i nošnju sa živim ružama, tražila sam ženu iz Bebrine koja to radi da joj napravi, ali nije mi se javila, pa sam sama zapela, okvarila sam svoj fertun za ruže, a listove sam pravila od plišane marame jer se takog materijala nema gdje kupiti. Možda nije napravito k'o što bi ta žena, ali zadovoljna sam.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)