Reagiranja

Komu je (i zašto) Budak gurao nož u ruke?

Književnici i akvarelisti

Datum objave: 15.7.2011.

Potaknut napisom uglednog Brođanina Vladimira Rema u prošlom broju Posavske Hrvatske od 8. srpnja "Tko (i zašto) Budaku gura nož u ruke", odlučio sam ipak odgovoriti na Remove navode na ovaj, javni način. To više što sam i sam ovih dana na web portalu www.sbplus.hr napisao jedan dulji tekst povodom rasprave o tome treba li ili ne preimenovati ulicu Mile Budaka u Slavonskom Brodu i to prije svega potaknut poraznim rezultatom ankete u kojoj je gotovo tri četvrtine glasača glasalo da Budakova ulica ostane.

Nisam pri tome, kako Rem insinuira protiv "nepoznatih počinitelja", bio vođen nikakvom političkom korišću ili zadnjim namjerama. Bez obzira što me uopće ne pogađa mišljenje apologeta svih vrsta totalitarizama, preskočit ću unaprijed ono što će mi nakon ovoga teksta neki od njih prigovoriti. Nisam UDB-aš, nitko mi nikada nije bio niti član Partije, bio sam ministrant dulje od desetljeća (i to u vrijeme "nenarodnog režima"!), ne opravdavam zločine na Bleiburgu ni partizanske prijeke sudove, u stanju sam glatko reći da je atomsko bombardiranje civila ratni zločin, a pri tome nisam revizionist povijesti i ne izjednačavam krivnju u prošlom svjetskom ratu. Čak sam i polovicom svojega porijekla baš iz tog malog, ali hrvatski snažnog Svetog Roka odakle je i Budak i sasvim slučajno, obiteljski, dobro znam kakve su sve gadosti obični mali ljudi Hrvati pretrpjeli poslije onoga rata od komunističkih vlasti samo zato što je iz tog kraja bilo malo hrvatskih (!) partizana a puno hrvatskih domobrana (!)...

Neka se apologeti ostave etiketiranja zagovornika promjene imena i neka pokušaju pobiti jednu jedinu činjenicu: Mile Budak bio je ministar u vladi jedne zločinačke tvorevine!

Tekst Vladimira Rema baš svojom nepolemičnošću i umjerenom retorikom navodno smiruje raspravu jer Budak je po njemu bio samo "hrvatski pisac tragične sudbine". Nije! Dobar dio vremena Mile Budak je bio drugi čovjek ustaškog režima! Ne moram objašnjavati što je taj režim učinio svojim građanima. Židovima, Romima, (i namjerno ne pišem na prvom mjestu) Srbima, ali i svim Hrvatima koji su se usudili reći da je Hrvatskoj u to vrijeme titanskog sukoba mjesto na strani dobra a ne na strani zla.

Je li Mile Budak dobio nakon rata pravedno suđenje? Naravno da nije. Pobjednici se nikada pretjerano ne trude držati procesnih pravila, osobito na Balkanu gdje ta pravila obično ni ne postoje. Niti na nirnberškim suđenjima nije bilo baš neke prevelike pravde: pobjednici su odlučili da je potrebno osuditi i primjerno kazniti cijelo vodstvo agresorske, poražene strane, a da pri tome nisu osudili nijednog savezničkog generala koji je pobio stotine tisuća civila u njemačkim gradovima, na primjer. Ali Budak je dobio kakvo-takvo suđenje, za razliku od desetaka tisuća Hrvata koji su stradali na austrijskoj granici, a za koje su posredno krivi baš Budak (i Pavelić, Kulenović i ostali) koji su poveli stotine tisuća Hrvata na Bleiburg, valjda da bi u gužvi lakše "zbrisali" sa zlatom narodne banke? Ovo brisanje sa zlatom nam inače tako poznato zvuči...

Okrenimo malo tezu: jesu li ubijeni u glinskoj crkvi, na primjer, dobili pravedno suđenje?

Budak je tada "bio samo ministar kulture" reći će neki. Baš kao takav, Budak je nakon toga mogao podnijeti ostavku i reći nešto poput: "...ovo nije hrvatska kultura Marulića, Kažotića ili Šenoe, Boškovića i Getaldića, ovo nije herojstvo Šubića u obrani od istrebljenja Hrvata, ovo je zločin i s tim ne želim imati veze". Ako ustaše nisu ubile "komunistu" Krležu, zasigurno nakon takvog čina ne bi ubile ni "doglavnika u miru" Budaka.

Tada bih i ja glasao za ulicu (po)velikog književnika Mile Budaka. Ali on to nije napravio, nego je još žešće nastavio svoju turneju raspaljivanja mržnje prema alienitetima i guranja noža u šake već možda i s pravom preplašenih Hrvata.

Biti protiv protjerivanja Budaka iz hrvatske književnosti, "izbjegavanja sastavljača književne povijesti", "izbacivanje iz udžbenika..." ne znači da se mora biti za imenovanje ulice po Budaku.

Za razliku od mnogih ljevičara koji nastoje biti "veći katolici od pape" i umanjiti tu činjenicu, ja kažem da Budak jest bio velik romanopisac. Ognjištarsku tematiku i mogao je obraditi samo netko porijeklom iz tih krajeva; pokazati srž morala, etike, težnji, međuljudskih odnosa... koji se odvijaju na tom škrtom tlu. Osobno nisam ljubitelj takvih vrsta književnosti, epski napisanih romana (ne Budakovih, nego općenito) pa radije pročitam neki znanstveno-fantastičan roman kakve su pisali Verne, Asimov ili Clarke nego li ruske klasike, ali stručnjaci se slažu da je Budakovo djelo zaslužilo stručno književno-kritičko čitanje i vrednovanje, pa i prikazivanje kroz školski sustav i s tim se slažem, zašto ne?

Nije mi na početku ovih tekstova bio cilj uspoređivati Budaka i Hitlera, ali nameće se usporedba: poput Hitlerovih umjetničkih dosega, Budakovo književno djelo ne znači da ga trebamo slaviti i odavati mu počast. Njemački je diktator u mladosti bio hrabar čovjek, u Prvom svjetskom ratu na zapadnom bojištu gotovo heroj, više puta ranjavan i odlikovan. Bio je i talentiran slikar, ne u klasi nekoga Rembrandta, ali kritičari se slažu korektan akvarelist. Možda bi da je upisao bečku likovnu akademiju danas bio proučavan kao manje poznati austrijski umjetnik. Ali galerija posvećena Adolfu Hitleru u svijetu s barem gramom ljudskog morala nije moguća! Kao ni ulica posvećena književniku Budaku. Ništa ne mijenja tu činjenicu ona druga činjenica, da ni Hitler ni Budak zasigurno nikoga nisu osobno ubili!

Na nirnberškom suđenju osuđeni su i Hitlerovi ideolozi. Alfred Rosenberg je bio zapravo pjesnička duša, njemački izbjeglica iz baltičkih zemalja, koji je sanjario o arijevskoj rasi, potrebama životnog prostora, slavi Njemačke; toliko sanjario da su se i mnogi nacisti ismijavali s njim. Veći dio vremena nije bio uključen u neposredno vođenje Trećeg Rajha. Državu su vodili jači igrači, a rat generali kojima "baletan" Rosenberg nije bio ni simpatičan ni bitan. Julius Streicher je u Nurnbergu proglašen krivim, a uopće za vrijeme rata nije imao nikakvu funkciju! Smijenili su ga još 1940. jer su sami nacisti mislili da je budala. Ipak, njegovo glasilo "Jurišnik" bilo je puno njegovih tekstova u kojima je govorio da su Židovi zagadili Njemačku i da ih treba pobiti. 1946. njihali su se obojica na kraju užeta u gimnastičkoj dvorani zatvora, pokraj generala koji su vodili akcije s milijun vojnika ili ministara industrije koji su na smrt izmorili milijune robova iz porobljenih zemalja! U genocidu u Rwandi, čovjek koji je Tutsije nazivao "žoharima koje treba zgnječiti" dobio je tešku kaznu zbog "poticanja na izvršenje genocida". Rosenbergov jedini grijeh je bio što je mislio da židovska kultura zagađuje njemačku naciju. Budak je obilazio Hrvatsku i držao govore u kojima je govorio da "židovska i srpska kultura zagađuju hrvatsku kulturu". Rezultat te izjave bio je organizirani zločin nad tim "neprijateljima".

Je li Budak dakle, osobno bio autor one strahovite izjave da "jednu trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu pokatoličiti", nije važno. Nije uopće važno što je on "samo supotpisao Pavelićev zakon". Kao što uostalom nije važno što ne postoji pisana zapovijed Karadžića Mladiću da pobije tisuće muškaraca i djece u Srebrenici, zar ne?

Za one koji će se (s naknadnom pameću Domovinskog rata!) pozvati na opasnost koju Srbi predstavljaju za opstojnost Hrvatske, dobro, samo za takve, ostavimo Srbe po strani.

Pogledajmo što je sa Židovima u NDH?

Budak je prema njegovim braniteljima "zaštićivao Židove, u obitelji imao Židove a i vozač mu je bio Židov..." Na te smiješne tvrdnje odgovaram: prije rata na području NDH je živjelo oko 40.000 Židova. Nakon Budakovog zakona o zaštiti hrvatske kulture, kojima su židovi "samo proglašeni stancima" ostalo ih je samo oko 3.000! 92 posto svih Židova (muškaraca, žena, djece i staraca) pobijeno je! A Mile Budak je bio drugi čovjek toga režima.

Remov tekst je i netočan, kako je rekao jedan sugrađanin na brodskom portalu. Budak je i nakon 1943. ostao odan Paveliću i aktivan. Bio je ministar vanjskih poslova i ambasador u Berlinu.

Nije istina ni da je bio za slobodnu Hrvatsku "pa makar i komunističku" jer da je, onda bi primjerice pomogao Vokiću i Lorkoviću i 1944. dopustio "slobodnu, demokratsku NDH" koja je mogla prijeći saveznicima i objaviti rat Nijemcima, kao što su napravile Italija i Bugarska, a ne ostati do gorkoga kraja posljednji odan i poslušan pas pokraj Hitlerovih nogu.

Nije dovoljno, poput Rema, nabacati nekoliko imena, pomiješati kruške i jabuke i nadati se da u rezultirajućem književnom "soku" neće biti primijećeno tko je zaista trula, smrdljiva jabuka.

Gottfried Benn kriv je što je hvalio efikasnost hitlerovskog režima u prvim mjesecima, a odustao je od potpore već 1934. kad je Hitler likvidirao svoje najbliže suradnike, pokazujući kojim načinom će vladati i ostvarivati svoje ideološke ciljeve. Curzio Malaparte (rodom Nijemac!) bio je oduševljeni fašist samo početkom 1920-ih godina kad su mučenja i ubojstva bila pojedinačna, a jedini efekt fašizma bio je "prestanak kašnjenja talijanskih vlakova" (kako je s oduševljenjem o Musoliniju govorio i Churchill tih godina, a njega zacijelo ne možemo nazvati fašistom). Malaparte je kasnije postao talijanski komunist, pa čak i maoist.

S druge strane Knut Hansen je, čak i nakon smrti Hitlera, napisao u svibnju 1945. panegirik Hitleru, čak nakon groznih zločina protiv njegove zemlje i već svima znanih masovnih likvidacija diljem Europe!

Malaparte i Benn imaju svoje ulice u Italiji i Njemačkoj. Hansen nema u Norveškoj. Rasprava koja se prije desetak godina o tome vodila u Norveškoj izazvala je samo zgražanje. Zaključak je bio da on ne može dobiti ulicu bez obzira na književnost. Da je umro prije napada Njemačke na Norvešku, svi bi bili za, ali on je u ratu osramotio sebe, izdao Domovinu, i opravdavao zločin (vidi: http://www.dagbladet.no/kultur/2001/10/28/291058.html ).

Primijetite: radi se o raspravi u nesumnjivo demokratskoj Norveškoj, a ne u ovoj "balkanskoj krčmi". Radi se o piscu koji je nobelovac, a ne samo dobar lokalni romanopisac. Radi se na kraju o (1940. već) ostarjelom izlapjelom književniku koji je tu i tamo opravdavao zločine, a ne o čovjeku koji je bio drugi čovjek, ideolog i propagandist jednog od najsmrtonosnijih režima okupirane ili kvislinške Europe.

Slažem se, ostavimo dakle Budaka književnim kritičarima, ali izbacimo svaki pomisao da jednom ideologu notornog masovnog zločina dižemo spomenike i častimo ga ulicama.

Ulica Mile Budaka u Slavonskom Brodu svjetski je raritet i svjetska sramota. Kome se mi to dokazujemo, pače inatimo, odajući počast njemu koji ionako nema nikakve veze s ovim gradom u kojem, recimo, nemamo ulicu jednog Tadijanovića?

Predlažem neka se ta ulica možda prozove prema Marku Majstoroviću koji je (za razliku od Budaka kao anđela zla) u toj i okolnim ulicama desetljećima bio anđeo dobra?

Ili još znakovitije: neka se ulica prozove po Josipu Franku, hrvatskom pravašu, oštrom i beskompromisnom zagovorniku slobodne Hrvatske! Koji je usput rečeno, ali u kontekstu ove teme nikako ne manje važno, bio Židov, kao što su Židovi bili ponajveći hrvatski nacionalisti 19. i 20. stoljeća!

A tko je ono pristao na njemačku politiku i njome pobio hrvatske nacionaliste, Židove?

Trebam li ponavljati očito? "Književnik i Hrvatina" Mile Budak.



(opsežnije argumentiran tekst o ovoj temi možete pročitati u obliku kolumne)

http://www.sbplus.hr/kolumne/sine_ira_et_studio/tko_tebe_kamenom_ti_njega__budakom/default.aspx


Petar Bašić

Ostale novosti

7.7.2011.TKO (I ZAŠTO) BUDAKU GURA NOŽ U RUKE?

24.11.2006."PRVI RED DO MORA"

7.6.2006.KLOPKA U KLOPCI