Razgovor s...

Istina i ljubav su najvrjedniji u životu

Susret s povodom

Datum objave: 4.5.2012.
Posavska hrvatska, Slavonski Brod

- Odlučila sam se za medicinu još u ranom djetinjstvu. Pobolijevala sam, pa su me majka i baka vodile često liječniku. Kao vrlo ozbiljno dijete taj odlazak liječniku me se dojmio. Gledala sam pacijente i pitala što svi ti ljudi rade, objasnili su mi da su bolesni. Pitala sam zašto nema više liječnika, a baka mi je rekla, zato što treba puno učiti. Rekla sam: "Ja volim učiti!" Imala sam 5 godina i znala slova, imala stariju braću, bratiće i sestrične, u kući su zajedno živjele 3, pa i 4 generacije, pa mi je baka rekla: "Ako budeš vrijedna ti to isto možeš." Ohrabrivala me je, i kao dijete sam zaključila da hoću biti liječnik, ispričala je Ljuba Ivošević Pavić, ugledna i nagrađena liječnica, kako je u ranom djetinjstvu odlučila o svom zvanju.

Ispričala je kako su je još od predškolske dobi, pa kasnije u školi, svi zvali doktoricom, pa nije bilo čudno da se kao srednjoškolka odlučila za srednju medicinsku školu, i bila korak bliže liječničkom zvanju.

Vratila sam se Slavoniji

- Baka, djed i majka su mi davali potporu, završila sam srednju školu u Slavonskom Brodu i on je na neki način moj grad. Prof. Stana Vukovac mi je predavala hrvatski i engleski, sad je doktorica znanosti, i povremeno se čujemo telefonom. Išla sam na prijemni na medicinu, bila primljena u Rijeci, gdje sam ostala. Uz pomoć kumova smo našli stan, u jednoj vili na Pećinama, i ostala sam na istom mjestu do kraja studija. Bila sam zaljubljena u Rijeku, u more i svoj studij. Pri kraju studija dobila sam ponudu za posao u riječkoj Dječjoj bolnici na Kantridi, ali sam se zbog ljubavi vratila u Slavoniju, s mišlju da ću se jedanput vratiti u Istru, barem kao turist. Rođena sam na selu, navikla živjeti na selu, volim mir i seosku idilu. U početku sam poslije staža u bolnici radila u ambulantama, u Starom Petrovom Selu 3 godine, potom u Novoj Kapeli, povremeno u Davoru. To su bila bogata iskustva, rad s puno pacijenta, različitog uzrasta, u Davoru je bilo puno djece i to mi je dobro došlo kada sam otišla na specijalizaciju na kliniku Rebro.

Bila sam prvi neurolog u Novoj Gradiški

- U to vrijeme na klinici radili su ugledni profesori Anica Jušić, Sanja Hajnšek, Zdravka Poljaković, Boško Barac... pioniri neurologije u Zagrebu i Hrvatskoj i članovi asocijacija u Europi i svijetu. Bila mi je čast raditi s njima. Nisam neurologiju izabrala slučajno. Još na stažu imala sam simpatije za neuropsihijatriju, ali sam se opredijelila za neurologiju jer je postojala mogućnost dijagnostike. Uzori su mi bili profesori neurologije. Nekako je bio sretan spoj da je u to vrijeme u bolnici Nove Gradiške bio samo jedan neuropsihijatar. Moj šef dr. Stjepan Erpačić inzistirao je da ja budem njihova suradnica, što je Uprava prihvatila, pa sam otišla na specijalizaciju. Kada sam se vratila bila sam prvi neurolog u Novoj Gradiški. Sama sam pet godina do rata vodila sve neurološke bolesnike. Dr. Erpačić se bavio psihijatrijskim bolesnicima, oboje smo dežurali, a tada sam skrbila za 60 tisuća osoba. Imali smo godišnje oko 500 hospitaliziranih i u ambulanti do 2.000 pacijenata, i sve sam radila sama. Bilo je posla, ali sam imala sreću da mi je majka pomagala u domaćinstvu. Kad sam se vratila suprug Mijo nije radio, pa je brinuo o sinu Karlu. Posvetio se sinu i mislim da je to bila prava investicija. Moj suprug ima odličnu vezu sa sinom, što je rijetko, jer najkompliciraniji odnos u psihologiji i životu je odnos između oca i sina. Dok je Karlo bio mali puno sam dežurala, u to vrijeme smo dežurali za pet odjela, neurologiju, psihijatriju, pedijatriju, internu i infektologiju. Tako je bilo do rata, a u pripravnosti je bio specijalist, za pojedinu službu. Često smo se samo konzultirali telefonom. Morali smo se puno truditi, puno se educirati i imati znanja za sva hitna stanja. Smatram da nije bilo velikih pogrešaka. Kad sad razmišljam o tome, ne znam da li bih to prihvatila, ali tada kao mlada mislila sam da je to normalna situacija. To iskustvo mi je pomoglo u radu. Kasnije, došao je još jedan neurolog, Dragan Smoljanac, i za mene je to bilo veliko olakšanje.

Dan kada sam se bojala

- U ratu smo i mi neurolozi ravnopravno radili s drugim liječnicima i primali ranjenike, bilo ih je gotovo 1.500. Specijalisti su imali poseban raspored i radili smo u hitnoj. Pamtim jedan dan u rujnu 1991. godine, bila sam dežurna. Nisam osjećala strah u trenu kada se nešto događa, možda kasnije odgođeni, ali pamtim jedan dan kada sam se bojala. Pratili smo što se događa i na banjalučkoj televiziji i vidjeli kod ploče Mašića vojnike SAO Krajine, naoružane do zuba, i reporter ih je pitao što namjeravaju dalje, a oni su rekli, idemo prema Novoj Gradiški!? Telefoni nisu radili. Došla bih u bolnicu u petak ujutro i ostajala do ponedjeljka poslijepodne. Moj sin je imao 4 godine, na sv. Roka počela je pucnjava. Došla sam kući i pitala što ćemo. Stric ima petero djece, a svi su rekli - ostajemo. Svi smo ostali i preživjeli. To je bio dan kada sam imala krizu i nemir zbog djeteta.

Prepoznali su moju zaljubljenost u struku

- Bila sam stranački potpuno neopredijeljena, kao i danas. Neke simpatije poslije rata su postojale, prema nekim strankama, prije svega desno orijentiranima. Bila sam izvan političkih događanja, ali sam se brzo uključila kad je počeo rat. Edukaciju sam nastavila 2000. godine, o primjeni ultrazvuka u neurologiji, tako da sam dobila licencu za dijagnostiku moždane cirkulacije. Bila sam na puno simpozija, seminara, edukacija... bar dva puta godišnje. Moje polje interesa osim cerebralno-vaskularnih bolesti su ekstrapiramidne bolesti, prije svega Parkinsonova bolest, i James Parkins kao osoba. Bio je veliki humanist, paleontolog amater, geolog... borio se za najniže slojeve društva, liječio besplatno one koji nisu imali za liječenje.

Posljednje tri godine došlo je do nekih promjena u mom životu. Bila sam izvan politike, pa nisam bila ni podobna, ali znala sam gdje mi je mjesto, pa se nisam ni gurala. Nisam htjela biti nekakav poltron i mislila sam, ako netko primijeti moj rad, neka moja iskustva, moju zaljubljenost u struku, dobro, a ako ne, ne. Poslovica kaže: Ako dugo čekaš, čekaj još malo!, tako sam i ja radila, koliko sam znala i mogla i jednog dana 2003. godine počela je suradnja sa sadašnjim ravnateljom dr. Zoranom Jukićem. Polako me je pokušao uvesti u naše stručne vode. Bila sam članica Stručnog vijeća i polako me je pripremao za predsjednicu. Opet se umiješala politika, pa su u Upravi bolnice bili neki drugi ljudi, a kada je dr. Jukić bio ponovo izabran za ravnatelja revitalizirao me je u struci i zamolio da budem predsjednica Stručnog vijeća i članica Upravnog vijeća, što sam uz jednoglasnu podršku kolega prihvatila, kao nestranačka osoba. To su obje volonterske funkcije. Još sam godinu dana odlagala biti rukovoditeljica odjela, jer sam mislila da mi je to možda previše dužnosti, ali sam opet na nagovor supruga, koji je vjerovao u mene, prihvatila tu dužnost. On me je uvijek pratio, od posljednjeg razreda srednje škole, cijeli studij, pomagao mi u svakom pogledu, i dan-danas, hrabrio me i govorio mi da ću to moći bar kao prethodnici, ako ne i bolje. Pristala sam i angažirala se maksimalno. Radim i na radiju vodeći emisije o zdravstvenoj kulturi, pa u civilnim udrugama, gdje držim predavanja. Sve je to volonterski, ali mislim da je to dužnost nas liječnika, koji imamo bogato iskustvo. Mlade kolege na stažu i specijalizaciji također uključujem u volonterske poslove. Sin Karlo je magistrirao matematiku i informatiku i radi kao profesor matematike u osnovnoj školi u Starom Petrovom Selu, u školi u koju sam i ja išla. Voli život na selu i to je bio njegov izbor, jer je potražnja za profesorima matematike bila velika i u trenutku kada se zapošljavao prije godinu dana imao je 17 ponuda za posao. Voli selo, a tu ljubav je naslijedio od nas.

Imam svoj stav

- Ovo je prva županijska nagrada koju je dobio netko iz zdravstva u Novoj Gradiški. Za to zahvalu prvenstveno zaslužuje moj suprug, pa ravnatelj bolnice, zato što je uočio moj rad, i procijenio da mogu biti suradnica u radu Uprave i Stručnog vijeća. Za mene dvije stvari imaju vrijednost u životu, a jedna uključuje drugu. To je istina i ljubav. Ljubav prema svemu, prema čovjeku, prirodi, životu, svemu što se nudi u životu... dakle ljubav i istina, jedno bez drugoga ne mogu. Ako ću razgovarati i pričati, reći ću istinu, ako vidim da ne vrijedi govoriti, prešutjet ću. Prema tome, nisam baš bila poželjna u svakom timu. Kao ni u životu. Jer istina je ponekad gorka i teška, i ne zna je svatko primiti. Istrenirala sam se i molim da mi svi kažu, ako nisam u pravu. Uvijek nastojim razgovarati argumentima, suprotno si ne mogu dopustiti zbog svoje zrelosti. To si nisam dopuštala ni u mladim danima, jer sam tako odgojena, jer imam neki svoj princip i stav ispod kojega ne mogu ići.

Vesela smo obitelj

- Kad ne radim dan mi je uvijek kratak. Jer, kad napustim bolnicu imam sasvim drugi život i druge sadržaje. Jedan moj prijatelj je kazao da imamo dugme i ugašeni smo za struku. Kada sam kod kuće u Godinjaku (selo u općini Staro Petrovo Selo) vodimo mirni, obiteljski život. Imamo vrt, voćnjak, polje, naše životinje, nešto peradi, divlje patke, ranije i guske... Imamo mladi voćnjak, stariji voćnjak, dosta polja, koje smo dali i drugima da ga rade. Znamo što jedemo, naše povrće, sve vrste voća, pravim pekmez, sok... imamo zdravu hranu, vodimo zdrav život. Suprug ne radi trenutačno i preuzeo je vođenje domaćinstva, tako da ja mogu mirno raditi na poslu, i sav moj angažman ne bi bio moguć bez njegove potpore. Imamo i druge sadržaje. Prije sam učila njemački, kasnije engleski, nažalost zapustila sam njemački, a s engleskim uglavnom mogu pratiti literaturu. Kad odem u mirovinu usavršit ću ga. Suprug i sin amaterski sviraju gitaru, suprug pjeva u crkvenom zboru, inače smo općenito vesela obitelj, svi nešto sviraju, brat mi je multiinstrumentalist, u suprugovoj obitelji svi sviraju i pjevaju, tako da općenito imamo vedri duh i vedri život. Suprug i ja vozimo često bicikl, šetamo, ranije sam se puno bavila usklađivanjem pokreta i glazbe, pa sam kao djevojčica bila u ritmičkoj grupi. Kasnije sam se bavila gimnastikom, aerobikom... čak sam u bolnici oko dvije godine vodila grupu sestara i imali smo sekciju aerobika. Otišla sam na specijalizaciju, pa je bio rat i sve se promijenilo. Išla sam na neke grupe u gradu, ali onda su me zdravstvene tegobe usporile. Ali imam planove za mirovinu, jer svi bismo htjeli doživjeti starost, ali ne biti stari. S mirovinom se ne treba potpuno umiroviti. To mi ne pada na pamet. Imam neke ideje za treću dob, volonirati, pa možda više biti u molitvenim zajednicama... ideja ima, prostora također, hoće li biti vremena, vidjet ćemo koliko će nam ga Gospodin ostaviti. Za sad sam u relativno dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, a kako imam licencu do 2014. godine, namjeravam raditi do kraja sljedeće godine, ispričala je Ljuba Pavić Ivošević, dr. med, specijalistica neurolog i rukovoditeljica Neurološkog odjela Opće bolnice Nova Gradiška.

Karolina Bognar

Ostale novosti

1.4.2016.Moj Slavonski Brod, moj ponos!

28.11.2014.Oporba se nije pretrgla u napadanju Vlade

25.3.2014.Sjećanja "Letećeg doktora"

8.3.2013.Čekao sam i nije mi žao

25.1.2013.Ljudi su naš najveći potencijal

11.1.2013.„Agro-hit“ u svakoj kući!

11.1.2013.Naježim se kad se sjetim Poljske

21.12.2012.Budimo blagoslov jedni drugima!

14.9.2012.Počinje gradnja podvožnjaka u Osječkoj ulici!?

7.9.2012.Brod ne treba liječenje već sposobne ljude

31.8.2012.Kriza u Brodu već predugo traje

25.5.2012.Zadovoljan sam rezultatima izbora

18.5.2012. U troškovnicima se krije pljačka!

30.12.2011.Pooštrit ćemo kontrolu onoga što uvozimo

21.10.2011.PROMICATI ZAJEDNIŠTVO I SURADNJU

15.4.2011.ZNAMO ŠTO NAM JE ZADAĆA

8.4.2011.SLIJEDE VRHUNSKI DOGAĐAJI

8.4.2011.OD TRŽNICE NE SMIJEMO NAPRAVITI TRGOVAČKI CENTAR

18.2.2011.PONOVNO ĆEMO BITI PREPOZNATLJIVI U EUROPI

11.2.2011.Brod je grad kojeg nosim u srcu

24.9.2010.VELIKI PROJEKTI IDU DALJE

10.9.2010.IZ ORIOVCA DO VRHA

3.9.2010.NI SNOVI NISU IŠLI OVAKO DALEKO

23.4.2010.PREMA SPORTAŠIMA TREBAMO BITI PRAVEDNI

9.4.2010.ZNANJE I ENTUZIJAZAM DAJU USPJEH

30.1.2010.KRIZA JE, SVI SE MORAMO PRILAGODITI

8.1.2010.Svi su putevi vodili ovamo

8.1.2010.TRI DESETLJEĆA SKLADA

30.12.2009.SVI ME PAMTE KAO DJEDA MRAZA

10.12.2009.DJEVICA U BORDELU!!!

15.10.2009.VLASNICI ZEMLJE BIT ĆE VLASNICI PROSTORA BOSANSKE POSAVINE

9.10.2009.SLAVONIJA I BROD ZASLUŽILI SU VIŠE

9.10.2009.Mladi brodski talenti: Zrinka Pandurić

2.10.2009.RADIMO NA NOV, MODERAN I EUROPSKI NAČIN

11.9.2009.Trebao sam biti zubar...

24.12.2008.DARUJMO SI VIŠE LJUBAVI I ZAJEDNIŠTVA

19.12.2008.O proračunu, ulozi Vijeća, vladajućoj koaliciji, pomacima na bolje i predstojeći

19.12.2008.BRODU MOGU JOŠ DOSTA DATI

19.12.2008.ŽUPAN NIJE SAMO KONKRETNA OSOBA NA TOJ FUNKCIJI – ON JE I CIJELI SUSTAV

10.10.2008.REAGIRALO SE TEK NA DOJAVU GRAĐANA

22.2.2008."SVA LJEPOTA KRALJEVSKE KĆERI JE IZNUTRA"

1.2.2008.OVO JE REZULTAT PROPUSTA NEKIH ODVJETNIKA

26.10.2007.Pet stoljeća franjevaca u Brodu

19.10.2007.IMAMO POSAO STOLJEĆA

12.10.2007.MLADI DOBIVAJU SVOJ PROSTOR

5.10.2007.U SUSRET SREDIŠNJEM SLAVLJU GOSPINA SVETIŠTA U BRODU

28.9.2007.KONAČNO DOBIVAMO NOVU ZGRADU

25.7.2007."ĐURO" JE I SADA NAŠA PERJANICA

20.7.2007.Ne pravim razliku između "sitne" i "krupne" korupcije

20.7.2007.Brodsko-posavska županija jedina ima usvojene sve prostorne planove

8.6.2007.PROJEKTI NAS DRŽE NA OKUPU

1.6.2007.Istina uvijek nađe svoj put

1.6.2007.STIDIM SE MOJE GENERACIJE POLITIČARA

25.5.2007.Najprije prostor i kadrovi, onda status i novi smjerovi

11.5.2007.NEMA ZAKULISNIH IGARA

11.5.2007.TEHNIČKA POTPORA JE NOVI POLITIČKI POJAM SVOJSTVEN BRODU

28.4.2007.NOVAC TREBA ULAGATI U IZRADU PROJEKTNE DOKUMENTACIJE

5.4.2007.Hrvatska izumire

23.3.2007.BIRAČI SU PREPOZNALI VAŽNOST TRENUTKA

9.3.2007.PRED NAMA JE OGROMAN POSAO

11.1.2007.KOALICIJA U ŽUPANIJSKOJ SKUPŠTINI DOBRO FUNKCIONIRA

11.1.2007.Ostajem na ovoj funkciji

30.11.2006.Ideje pojedinca ne prolaze

30.11.2006.PROBLEMI SE GURAJU POD TEPIH

23.11.2006.IMAMO KVALITETNE PROGRAME

17.11.2006.TRIDESET GODINA UZ PACIJENTE

17.11.2006.KOLIKO ĆE KOŠTATI SANACIJA ZNAT ĆEMO KAD PROJEKTI BUDU GOTOVI

30.6.2006.HRVATSKA IMA PREVIŠE ADMINISTRACIJE

30.6.2006.MISLIM DA SMO NA DOBROM PUTU