Razgovor s...

Trebao sam biti zubar...

Zvonimir Toldi, prof. povijesti i etnologije

Datum objave: 11.9.2009.
Posavska hrvatska, Slavonski Brod

Zvonimira Toldija, profesora povijesti i etnologije po struci, s titulom muzejskoga savjetnika i stotinama priznanja i plaketa i desetak odličja, od onih općinskih, gradskih i županijskih, do državnih i strukovnih, u brodskome Posavlju, Slavoniji, ali i u Zagrebu, pa drugim dijelovima Hrvatske, ne treba posebno predstavljati. Dovoljno je reći Braco Toldi i svi znaju o kome se radi. Njegovana izgleda, prepoznatljiv po brkovima i uvijek dotjeranom odjevnom stilu, duhovit i vrckav, rado je prihvaćen u svakom društvu, jer nikada se nije nametao svojim znanjem, ali ga je rado dijelio. Profesor Toldi, etnolog Muzeja brodskog Posavlja, u kojem je počeo raditi daleke 1968., studirajući uz rad povijest i etnologiju, ovoga je ljeta pospremio ladice svoga pisaćeg stola i predao ključeve brojnih škrinja, ormara i ladica u kojima se čuva izuzetna i bogata zbirka muzejskoga Etnografskog odjela. Nakon 42 godine rada u sitoj ustanovi i vođenja iste zbirke, koja je iz godine u godinu samo rasla, odlazi u zasluženu mirovinu. Ipak, ne sasvim, jer  će i dalje surađivati sa svojom matičnom kućom, jer na terenu ljudi i danas ne mogu zamisliti svoje priredbe bez profesora Toldija, a i mi očekujemo nove priče iz njegove radionice. Ovo je priča s njim i o njemu, na početku nove suradnje.

* Najveći ste dio života proveli u Brodu, ali niste ovdje rođeni?

* Rođen sam 1944. u Vinkovcima. Tamo smo živjeli, a onda je obitelj preselila u Babinu Gredu kod bake, tako da sam prve četiri godine osnovne škole išao u Babinoj Gredi, a onda sam preselio u Brod. Mama je u Brod otišla dvije godine ranije, kada je moj 2 godine stariji brat krenuo u više razrede, a ja sam to vrijeme ostao kod bake. U Babinoj gredi mi je bilo prekrasno. Bio sam ministrant, sve su babe govorile da sam k'o anđelak pred oltarom, krasno sam i pjevao. Pritom sam uživao gledajuću prelijepe babogredske cure, bilo je jedno četrdeset šokačkih cura u redu, u pletenicama, nakićenih cvijećem, u zlatarama, u šlinganom... to je bila predivna slika koja mi se urezala u sjećanje. Pa svadbe pred crkvom, kolo... Kuća nam je bila u samom centru Babine Grede, tako da su mi sva ta zbivanja bila doslovno pred nosom.

* Toldi je zapravo mađarsko prezime, čak se poznati mađarski narodni junak tako zove.

- Da, saznao sam da je Toldi poznati mađarski narodni junak koji je opjevan u bezbroj pjesama, gdje se opisuje niz neobičnih događaja, zbivanja, kao pjesme o kraljeviću Marku, koje su čak izašle u nekoliko tomova. Jednom sam u Mađarskoj vidio da čak imaju i cigarete Toldi, s njegovim likom, na konju. Uglavnom tata je mađarskog porijekla. Mama je rođena u Babinoj Gredi, ali njeni roditelji su došli iz Gorskog Kotara 20-ih godina prošlog stoljeća i otvorili su trgovinu Žagar koja je radila sve do kraja 2. svjetskog rata kada su nacionalizirane trgovine pa je baki trgovina oduzeta, ali moja je majka nastavila u njoj raditi, u sklopu nekog županjskog poduzeća. Kasnije je i ta trgovina zatvorena.

* A otac?

- Otac je nestao u ratu. On je bio trgovac u Vinkovcima. Bio je lud za motorima, imao je nekoliko automobila koje mu je vojska oduzela, a na kraju su pokupili i njega... Morao je voziti neke u povlačenju. Čuli smo da je preživio Bleiburg, da je išao negdje preko Gorskog Kotara i tamo mu se gubi svaki trag. Nemamo pojma gdje je i kako nestao.

* Očevu strast prema automobilima niste naslijedili.

- Ne, to me uopće ne zanima, ali brat je, on je lud za automobilima, motorima, pa i bratova djeca.

* Gimnaziju ste pohađali u Brodu. Kako ste se odlučili za studij povijesti i etnologije?

- To sam jako volio. Kad smo došli u Brod svi smo jako čeznuli za Babinom Gredom. Baka je još tamo ostala, a imala je na dohrani neku baku iz jedne prave stare šokačke obitelji, gdje je bila velika stara kuća i ambar i štagalj, kompletno gospodarstvo, imala je i njive na koje smo išli... U Babinoj sam se Gredi igrao sa šokačkom djecom, išao s njima u školu, bili smo jako povezani. Iako, kažem, nisam iz takve obitelji, mi smo svi to voljeli, pa kad sam došao u Brod stalno smo pričali o Babinoj Gredi, stalno smo se propitivali sjećaš li se ovoga ili onoga, podsjećali se na dogodovštine, pjesme, običaje... Po završetku gimnazije upisao sam stomatologiju i nakon treće godine prekinuo taj studij, upisao povijest i etnologiju a usto sam se već zaposlio u Muzeju brodskog Posavlja, tako da sam studirao uz rad. Nije bilo lako, po trisam puta tjedno putovao u Zagreb na predavanja, ispite, ali nije mi žao, to je ono što sam volio i htio.

* Zapravo bismo mogli reći da ste utemeljitelj etnografskog odjela uz Muzeju, iako je Muzej već imao nešto etnografskih predmeta.

- Bilo je predmeta iz Hoffmanovog vremena, od samog osnutka Muzeja, koji su pravim čudom preživjeli sva ta preseljavanja iz jednog prostora u drugi, pa Drugi svjetski rat... tako da je to zapravo bila hrpa od nekih 400 dosta uništenih i rasparenih predmeta, dijelova nošnji i sl. Onda se počelo sa sustavnim otkupom, svake godine su se tražila sredstva za otkup, išlo se ciljamo s pojedinim temama, tako da je nastala zbirka koja danas ima preko pet tisuća predmeta i deset tisuća fotografija. Nema područja s kojeg nema nošnje, nema ponjava kakvih nemamo, nekih 80. Imamo i najveću zbirku ponjava sa simbolima plodnosti koje, evo, hodaju svijetom, pa su i danas na nekoliko izložbi - u Pazinu je izložba, nekoliko ih je i na velikoj izložbi Slavonije u Zagrebu, bio sam s njima i u Perthu u Australiji, bile su Argentini, Čileu, Budimpešti, lani u Splitu... na sve strane.

* Čini mi se da se u Muzej, a još više na teren došli u prijelomnom trenutku, kada je tradicija još živjela, danas toga više nema.

- Je, više toga nema. Sela su se tada strašno počela mijenjati, urbanizirati, gradile su se nove kuće, sve se rušilo, bacalo s tavana, nestajalo, nošnja je nestajala, snaše su se isprisvlačile, cure više nisu nosile nošnju... Bila je to zadnja generacija cura koje su se kitile, pa gdje god sam čuo da ima neka cura koja se kiti išao sam da ju snimim... sve su one u Muzeju, snimljene, zabilježene njihove kitnje od male kitnje do velike, sve što su nosile... a one su sve uživale da mi to pričaju, posebno bake koje na selu nitko i ne sluša - iako je to i razumljivo, ni nema se vremena kraj svih poslova koje ljudi imaju i sad će slušat' neke bapske priče - a onda dođem ja koji sam to gutao, kojega je sve zanimalo. Voljeli su me, a i ja njih. Nikad mi nije bilo teško popričati s bilo kojom bakom ili didom. Tako da sam iz njih izvukao stvari koje netko drugi možda ne bi uspio, saznao sam i zabilježio puno običaja, šala, dogodovština, vjerovanja...

* Rad na terenu značajan je dio Vašeg rada.

- Najviše sam po terenu išao subotom i nedjeljom, sav sam bio posvećen tom poslu. Nemam nikakav hobi, nisam igrao ni šah ni tenis, nisam skupljao marke... posao je toliko zanimljiv i može te toliko zaokupirati da ti ne treba nikakva druga zanimacija.

* Kako su Vas prihvaćali u početku? Bili ste prvi etnolog koji je dolazio u selo.

- U to su vrijeme selima svakakvi hodali. I popisivači kokoši i perjari i svakakvi. Tako su u početku ljudi mislili da sam i ja neki takav, da sam nekakav majstor (nosio sam fotoaparat) i onda su mi se obraćali s majstore. Nisam ih zbog toga ismijavao, bilo mi je baš simpatično. Ili recimo, kad smo otkupljivali te ponjave, neki su rekli da bi svoje stare tkane i vezene ponjave razmijenili za one plišane ponjave iz Trsta. Cigani su tako hodali selima i davali robu iz Trsta za te prekrasne ponjave, predivne stare nošnje koje su kasnije skupo prodavali na moru strancima. Naravno da Muzej nije mogao raditi takvu trampu, nego se u otkup išlo s novcem i računima, ali da smo imali te plišane ponjave iz Trsta bolje bismo prošli, mogli i više sakupiti i jeftinije proći.

* Kažete, osim posla niste imali nikakvog hobija. No jeste li imali prilike odvojiti nešto vremena za sebe, za neke svoje gušte?

- Jedno su mi vrijeme hobi bila putovanja, to sam strašno volio. A nekako je to uvijek bilo i ciljano. Recimo, kad sam osamdesetih radio svilogojstvo (a bila je to krasna izložba i prekrasna je zbirka prikupljena u muzeju, puno svilenih tkanja, nošnji, sprava za izradu, pa i lijepi katalog izložbe), onda me je to toliko potaknulo da sam poželio otići i vidjeti put svile. Tako sam otišao na putovanje u Uzbekistan, u Samarkand i Buharu, upravo u mjesta na tom čuvenom putu svile otkuda nam je došao dudov svilac. To mi je bilo prekrasno putovanje, Iz Beograda avionom za Taškent, pa vlakom za Samarkand pun prekrasnih spomenika islamske arhitekture. To je bilo 83. godine, Sovjetski savez je to područje tek otvorio za turiste, a bilo je još tako nevjerojatno, nedirnuto, nepoznato, nestvarno... toliko egzotike, toliko lijepo, a spomenici su jako obnavljani baš u to vrijeme i vjerujem da je to danas još i bolje. Rekli su da je naša grupa bila među prvima, prije nas je u tim krajevima bilo tek nekoliko turističkih grupa Francuza.

* Ima li u tim krajevima svile?

- Jako su puno nosili svilu, puno je bilo nošnje. Naravno da je to sasvim drugačije nego kod nas, ali taj islamski svijet, te tržnice... bilo mi je prelijepo. Onda sam sljedeće put išao na Kavkaz. Gruzija, Armenija, Azerbejdžan. Također je bilo prekrasno, a želio sam to još od studija, kada smo jako puno radili Kavkaz, gdje ima puno sličnosti s europskom kulturom, to su sve indoeuropski narodi. Zatim sam, mislim 1988., išao na jedno veliko putovanje u Dubai, Singapur i Maleziju i također je bilo prekrasno. No, putovao sam i drugdje, u raznim prilikama. Ako bih čuo da je neka dobra izložba u Munchenu, ili kad sam čuo da je u Darmstadtu prekrasna izložba secesije sjeo sam na vlak i otišao, jer me secesija opsjedala još od studentskih dana. Uostalom, secesiji sam posvetio svoju posljednju izložbu, koja je nastala onako baš iz gušta.

* To se vidi, ta je izložba pravi sukus Vašeg rada. Tradicijska kultura je tu obuhvaćena u svim svojim pojavnostima, od arhitekture, do nošnje i usmene pučke predaje.

- Da, jer takva je secesija. To je posljednje veliko stilsko razdoblje koje je stvarno ostavilo velikog traga u seoskoj kulturi, od arhitekture, nošnji, posuđa, frizura. jedno prekrasno doba, gospodsko, koje se snažno odrazilo u Slavoniji koja je u to vrijeme bila najbogatija hrvatska pokrajina. Slavonija je, za razliku od današnjeg doba, u vrijeme secesije cvjetala. Gradski je život prožeo seoski, došlo je do prekrasnog sljubljivanja suvremenih trendova i seoske kulture koja je bila već na zalasku, odnosno počela se transformirati. Dogodilo se tako nešto jako lijepo, što je pokazala i ova izložba. Izložba je izazvala vrlo živi interes, što sam ja to sad opet smislio, jer mnogi nisu niti pretpostavljali da toga ima na selu, a kamo li u tolikoj mjeri, pogotovo povjesničari umjetnosti.

* Svakom ste svojom izložbom napravili pravi bum. Niste postavljali klasične niti općenite izložbe, nego ste se uvijek potrudili biti drugačiji.

- Uvijek mi je bio izazov raditi nešto novo, nešto neobično, s drugačijim pristupom. Sve su te moje posljednje velike izložbe izazvale veliko zanimanje. Recimo, izložba kuhinjskih zidnjaka, poslije koje su svi počeli raditi izložba kuvarica, svi su to prepoznali, pa onda sunčana čipka, pa dijete.

* Temu dječje tradicijske kulture ste na određeni način ponovili nakon 18 godina.

- Jesam, ali s drugačijim pristupom. Razlika između te dvije izložbe je i u mom iskustvu, u puno novih saznanja, puno novog prikupljenog materijala. Kad sam to radio prvi put, ne znam da je prije toga netko radio temu djeteta na taj način. Bile su u nekim muzejima izložbe igračaka, ali ja sam temi prišao kompletno - i dječje pokućstvo, odjeća, usmena predaja, vjerovanja, igre, običaji...

* Hit je bila i Vaša prva izložba, narodna obuća, 1972. godine. Bila je to tema koju nitko ranije nije radio. Kako ste došli na ideju za tu izložbu?

- Kad sam došao u Muzej zatekao sam nekakvih kompletića nošnje, nekih dijelova nošnje, ali ni jednog komada obuće. Ni jedne klompe, čižme, čarape... i morao sam to kompletirati. Kad sam počeo prikupljati, odjednom sam vidio - Bože, pa koje je to bogatstvo, raznolikost, od toga mogu napraviti izložbu. Toliko sam toga prikupio da je dvorana bila puna čarapa, opanaka, obojaka, čižama, raznih pomagala, pa svi obrti koji uz to idu, štrikerski, opančarski... Akademski slikar Edo Kovačević fantastično je postavio izložbu. Svjetski. Svi su zinuli. Otkud izložba obuće?, nikad to nitko prije nije napravio. Ta je prva izložba svima ostala u sjećanju.

* Imali ste dvadesetak velikih izložbi.

- Pa ne znam, nisam brojao, ali tu je negdje dvadesetak velikih i bezbroj malih izložbi koje sam radio po selima s kulturno-umjetničkim društvima. Sedamdesetih sam radio puno izložbi za žensku reviju Svijet, ovdje u suradnji s AFŽ-on (Antifašistički front žena, op.a.), pa smo išli u Titovo Užice, Brčko, Pazin, Županju, a na koncu je bila velika izložba u Zagrebu. Crtao sam i motive tih vezova koje je objavljivao Svijet, jer ja jako dobro crtam. Likovni mi je predavao profesor Kern. Kod njega sam uvijek imao peticu. Uvijek je pokazivao moje radove drugima i isticao kakao je to dobro. Tako da za sve svoje kataloge i tekstove kojima treba takva ilustracija ja sam sebi crtam.

* Još jedan od skrivenih umjetničkih talenata Zvonimira Toldija.

- Da, crtam, pjevam i plešem.

* Znam da lijepo pjevate, po tome ste čuveni nadaleko.

- Prvo sam grlo Muzejskog društva Slavonije i Baranje, tako su me nazvali kolege. Na našim ih sastancima, u onom neslužbenom dijelu, uvijek moram zabavljati i pjevati, pogotovo otkad je izašao Razigrani doro. Repertoar iz Razigranog dore posebno je popularan.

* Znate puno pjesama, i tekstova i melodija, plesnih koraka, znam da koristite svaku priliku i zaigrate u kolu, ali u nošnji Vas nisam nikada vidjela. Jeste li ikada odjenuli nošnju?

- Ne, nikada. Nikad nisam obukao gaće i rubinu, ni jednu krpicu od nošnje nisam na sebe stavio. Ja to na sebi ne volim, smiješan sam sam sebi u tome. Čak ni u maškarama nisam obukao žensku nošnju. Nikada.

* Vaše su izložbe i knjige bile izvorište brojnih televizijskih emisija i filmova.

- Ne znam točno, nekih petnaest emisija je snimljeno po mojim tekstovima. Ili je samo ideja ili je kompletan katalog izložbe pretvoren u scenarij.

* Među ostalim tu se ističe Jedimo, pijmo... inspirirana izložbom kuvarica, koja je potaknula i druge da sakupljaju kuvarice.

- Stvarno, nakon izložbe vezenih zidnjaka i tog filma bila je prava poplava izložbi po cijeloj Hrvatskoj. Svi su najedanput spoznali vrijednost toga, svi su počeli sakupljati, ali mislim da nitko nije sakupio toliku zbirku, jer ja (odnosno Muzej brodskog Posavlja), ima 250 vezenih zidnjaka i bezbroj štrajfni, vrećica za češljeve i četke, za šibice, puno posuđa iz toga vremena - tanjura, zdjela bocanih, grabilica, mlinaca, vaga, avana, kredenci.. jedna tema koja je cjelovito obrađena. Ta je izložba također išla u Zagreb, televizija je to prepoznala i snimila igrano-dokumentarni film...

Ali još i moja druga izložba, muške narodne nošnje, bila je čudo jer nikad nitko prije nije radio izložbu muške nošnje. Bila je prekrasna izložba, za nju sam isto prikupio jako lijepu zbirku muških narodnih nošnji, ne samo gaća i rubina nego svih muških odjevnih predmeta. Tu se vidjelo nevjerojatno bogatstvo, pokazalo se da nisu samo ženske nošnje bogate nego su i muške, čak se vidjelo da je i kod muških postojala kitnja kao za cure, od onih skromnijih za dječake, do onih bogatih, šlinganih, ukrašenih zlatovezom za zrelije momke, čak i svilene.

* Uz te su izložbe išli i katalozi koji su male studije, rado prihvaćene i od građana i od stručnjaka. No usto ste objavili i veći broj knjiga koje su također vrlo popularne.

- Laska mi i činjenica da su i katalozi i knjige koje sam pisao obavezna literatura na studiju etnologije. Kolegice s Etnologije me često pitaju imam li što novoga. Dolazilo mi je puno studenata, gimnazijalaca, koji su prema tim mojim knjigama radili svoje radove. Posebno prema pričama iz ciklusa Nek se spominja i pamti, iako su to na prvi pogled naivne pričice, vrckave, duhovite, ali one su i smišljeno nabijene etnološkim podacima, tako da su jednako zanimljive običnom čitatelju i stručnjaku.

* Vaš prvi veliki hit bio je Razigrani doro.

- To je zbirka vrckavih, erotskih pjesama koje sam zabilježio na terenu i koje su neizostavni dio pučke tradicije, ali se o njemu nije puno govorilo. Jednom mi je prilikom naš ugledni etnomuzikolog Božo Potočnik rekao: "Ali, Toldi, vi ne znate što ste s tom knjigom napravili. To je jedna prekretnica". Nakon Razigranog dore te su pjesme (koje se do tada nisu javno pjevale, jer to je bila tabu-tema i mogle su se čitati samo za "znanstvenu upotrebu") odjednom počeli pjevati tamburaški sastavi, ušlo je na radiostanice, televiziju. sasvim drugi pogled na temu erotike u narodnom stvaralaštvu.

* Erotika je sastavni dio života puka, nije samo žetva čijalo.

- Naravno, te su pjesme tako i nastale, bez njih nije bilo raspoloženja u svadbama, one su se upravo očekivale da se zapjevaju.

* Koliko je bilo izdanja Razigranog dore?

- Tri, prva dva po dvije i pol tisuće primjeraka, a treće deset tisuća. Još su neke knjige tako dobro plasirane. Prva knjiga Nek se spominja i pamti također je imala drugo izdanje, kao i Duni vjetre ladovane, koja je isto jako dobro prihvaćena. Imali smo 27, 28 promocija po cijelom brodskom Posavlju pa i u Zagrebu, ali i u mjestima gdje nikada ranije nije bilo promocije knjige. Rugalice su došle u kuće ljudi koji sigurno nikada nisu pročitali kamo li kupili ijednu knjigu, ali to su uzeli i s užitkom se uz nju razveselili.

* No, jednako je popularna i poznata Vaša monografija Brod na Savi, dva zlatna doba, jedno vrijeme nezaobilazna ako smo išta željeli saznati o Brodu.

- Zato što je to bila prva takva knjiga. To su mali, skromni tekstovi, ali to su bila neka prva saznanja. Prvi su puta objavljene stare razglednice, građani su prvi puta imali prilike vidjeti kako je Brod nekada izgledao, a onima koji su se toga sjećali bilo je jako drago, tako da je ta knjiga bila rado prihvaćena i još se uvijek jako traži.

* Jednako je tako dobar izvor povijesnih, društvenih, socioloških podataka, premda pisana duhovito i vrckavo, i knjiga 101 brodska priča.

- To je izbor iz 150 priča koje su bile objavljene u Posavskoj Hrvatskoj. To je tema koja me je jednako zaokupljala i jako mi je draga. Ja podjednako volim i povijest i etnologiju, jer se dopunjuju, no i te dogodovštine iz povijesti grada svojevrsna su etnologija grada, etnologija u gradskom ambijentu, i upravo sam to nastojao dati kroz te priče. Imam ih još puno i nadam se da ću ih negdje objaviti, kako zbog njihove zanimljivosti tako i zbog ljudi koji su mi bili kazivači, suradnici, koji su mi dali na uvid određene podatke i dokumente.

* Nadam se da ćemo ih najprije čitati u Posavskoj Hrvatskoj.

- Bilo bi mi drago, jer Posavska Hrvatska odnosno stari Brodski list su novine u kojima jako dugo surađujem. Mislim da sam redovito pisao nekih 12 godina, a možda i duže. Iz toga su objavljene dvije knjige Nek se spominja i pamti i 101 brodska priča, kao i dobar dio rugalica iz Duni vjetre ladovane. Sve što sam radio dostupno je i to mi je jako drago.

* No priča ima još.

- Ima ih još jako puno. Imam puno bilježaka, ideja i nadam se da ću i nastaviti raditi i sada kao umirovljenik.

* Za svoj ste rad dobili brojna priznanja. Od lokalnih, gradskih i županijskih, do državnih (red Danice hrvatske), ali mislim da je nagrada Hrvatskog etnološkog društva Milovan Gavazzi, strukovna nagrada za životno djelo, ipak kruna svega.

- Ta mi je nagrada posebno draga, jer prof. Gavazzi je bio moj profesor na studiju. Pamtim ga kao krasnog čovjeka i odličnog stručnjaka i profesora od kojeg smo puno naučili. Moram reći, prof. Gavazzi me je prepoznao na studiju i zahvaljujući njemu dobio sam lijepu studentsku nagradu, tako da sam imao priliku otputovati u Beč. Taj put u Beč mi je stvarno bio značajan i nezaboravan, kao i sam profesor.

* Smotre nismo ni spomenuli. Kolike ste pokrenuli, na kolikima ste sudjelovali kao stručni savjetnik i organizator, na kolikima ste bili.

- Od 1974. godine sam u brodskoj Smotri folklora. Gospodin Mija Ferić, Krešo Šimić i ja. To traje već tolike godine, od male jednodnevne smotre do ovoga što imamo danas. Poseban je zaokret bio kad je smotru preuzeo Folklorni ansambl, odnosno kad se pojavio gospodin Josip Perčević koji je toliko pun energije, agilan, zna prepoznati što je vrijedno. Sve ideje koje sam zamislio on je i ostvario. Moram priznati, ja imam jako puno ideja, ali nisam organizator, to me nervira. Nikad ne bih mogao obaviti sve one poslove koje on radi oko smotre. Ni u bunilu. Ili kad bih i radio, ne bih radio s voljom jer to ne volim i ne znam. Tako je i u puno drugih poslova, moram imati nekoga tko će provoditi, odraditi ono što zamislim.

* Kad pogledate iza sebe, rad u muzeju, rad na terenu, pa i te smotre koje su zapravo primijenjena etnologija, jeste li zadovoljni? Mislite li da ste nešto propustili, ima li još nešto što biste htjeli napraviti, postići?

- Čovjek nikada ne treba biti zadovoljan, uvijek osjećam nekakvu grižnju savjesti - pa još nisam napravio to ili ono, evo otišao sam iz Muzeja a nisam za ovo našao vremena... puno toga ima. Ali ne može se sve stići. Moram reći, imao sam krasne suradnike i dobru podršku u mojom matičnoj kući Muzeju brodskog Posavlja. Bez njih, oni koji su tu nekada bili i ovih koji su sada u Muzeju, od ravnateljice do svih ostalih zaposlenika, sigurno ne bih napravio i ostvario sve što jesam. Tu su i moji brojni kazivači i suradnici gdje ne smijem izostaviti Matu Baboselca s kojim surađujem već desetljećima. Pun je ideja, a rado prihvaća i moje.

* Kad se ovako prisjećate svih, kao na dodjeli Oscara, mislim da ima jedna osoba bez koje nikako ne biste mogli i koju i sami često spominjete.

- To je moja mama. Njoj jako puno dugujem. Puna je informacija, priča, pjesama. nevjerojatno je koliko zna podataka, koliko se stvari sjeća. Ona je moj prvi recenzent, njoj prvoj dam da pročita moje priče, ona uoči sve greške, a često me i dopuni, podsjeti na neke stvari...

U početku sam na teren išao biciklom. Šta mi je bilo na bicikl pa u Lovčiće, ili Bebrinu, Glogovicu. E, jednom u Glogovici, poganjao me ćuko. To je cijela priča postala. Puno sam po terenu hodao s pokojnim Zlatkom Jurkovićem koji je tada radio u Muzeju, bio je baš drug i uvijek spreman da idemo na teren. I tako smo došli u Glogovicu kod Tunje Sekulića. To je bilo vrijeme kad nije svatko imao ni telefon, kamo li mobitel da se možeš najaviti, i tako Sekulića nije bilo kod kuće. Sve je bilo otvoreno i kuća i kuhinja, mi smo vikali: "Tunja, Kato, gdje ste?", nema Tunje, nema Kate, ali kad smo htjeli izaći iz kuće, a pred nas ćuko. Veliki, crni. Ušao u trim, ne smiješ iz kuhinje. Međutim, na ogradi u trimu spazim tanjur pun čvaraka i komad krvavice. I mi zafrljimo tu krvavicu ćuki na dvorište, on odleti za njom, a mi bjež' iz dvorišta! I onda sam napisao cijelu priču iz Glogovice i sve to prepričao i dodao: "Tunja, da znaš, nismo tvoju krvavicu pojeli mi, nego ćuko". I tako je Tunja tek u petak u Posavskoj saznao gdje je završila njegova krvavica!

Koliko je profesor Toldi prikupio svu silu narodnoga blaga, priča i pjesama, s vremenom je i sam ušao u narodnu pjesmu.

Tako su mu u Tomici zapjevali: Mili Bože, al će biti smija /, evo nama našega Toldija!, a bebrinski Đeverovi pjevaju ovako: Mi pjevamo, a Braco sve piše / Neka piše, mi ćemo još više! Pjesama zapravo ima još, ali nećemo ih sve staviti ovdje, neka nešto ostane i za knjigu...

Dunja Vanić

Ostale novosti

1.4.2016.Moj Slavonski Brod, moj ponos!

28.11.2014.Oporba se nije pretrgla u napadanju Vlade

25.3.2014.Sjećanja "Letećeg doktora"

8.3.2013.Čekao sam i nije mi žao

25.1.2013.Ljudi su naš najveći potencijal

11.1.2013.„Agro-hit“ u svakoj kući!

11.1.2013.Naježim se kad se sjetim Poljske

21.12.2012.Budimo blagoslov jedni drugima!

14.9.2012.Počinje gradnja podvožnjaka u Osječkoj ulici!?

7.9.2012.Brod ne treba liječenje već sposobne ljude

31.8.2012.Kriza u Brodu već predugo traje

25.5.2012.Zadovoljan sam rezultatima izbora

18.5.2012. U troškovnicima se krije pljačka!

4.5.2012. Istina i ljubav su najvrjedniji u životu

30.12.2011.Pooštrit ćemo kontrolu onoga što uvozimo

21.10.2011.PROMICATI ZAJEDNIŠTVO I SURADNJU

15.4.2011.ZNAMO ŠTO NAM JE ZADAĆA

8.4.2011.OD TRŽNICE NE SMIJEMO NAPRAVITI TRGOVAČKI CENTAR

8.4.2011.SLIJEDE VRHUNSKI DOGAĐAJI

18.2.2011.PONOVNO ĆEMO BITI PREPOZNATLJIVI U EUROPI

11.2.2011.Brod je grad kojeg nosim u srcu

24.9.2010.VELIKI PROJEKTI IDU DALJE

10.9.2010.IZ ORIOVCA DO VRHA

3.9.2010.NI SNOVI NISU IŠLI OVAKO DALEKO

23.4.2010.PREMA SPORTAŠIMA TREBAMO BITI PRAVEDNI

9.4.2010.ZNANJE I ENTUZIJAZAM DAJU USPJEH

30.1.2010.KRIZA JE, SVI SE MORAMO PRILAGODITI

8.1.2010.TRI DESETLJEĆA SKLADA

8.1.2010.Svi su putevi vodili ovamo

30.12.2009.SVI ME PAMTE KAO DJEDA MRAZA

10.12.2009.DJEVICA U BORDELU!!!

15.10.2009.VLASNICI ZEMLJE BIT ĆE VLASNICI PROSTORA BOSANSKE POSAVINE

9.10.2009.Mladi brodski talenti: Zrinka Pandurić

9.10.2009.SLAVONIJA I BROD ZASLUŽILI SU VIŠE

2.10.2009.RADIMO NA NOV, MODERAN I EUROPSKI NAČIN

24.12.2008.DARUJMO SI VIŠE LJUBAVI I ZAJEDNIŠTVA

19.12.2008.O proračunu, ulozi Vijeća, vladajućoj koaliciji, pomacima na bolje i predstojeći

19.12.2008.BRODU MOGU JOŠ DOSTA DATI

19.12.2008.ŽUPAN NIJE SAMO KONKRETNA OSOBA NA TOJ FUNKCIJI – ON JE I CIJELI SUSTAV

10.10.2008.REAGIRALO SE TEK NA DOJAVU GRAĐANA

22.2.2008."SVA LJEPOTA KRALJEVSKE KĆERI JE IZNUTRA"

1.2.2008.OVO JE REZULTAT PROPUSTA NEKIH ODVJETNIKA

26.10.2007.Pet stoljeća franjevaca u Brodu

19.10.2007.IMAMO POSAO STOLJEĆA

12.10.2007.MLADI DOBIVAJU SVOJ PROSTOR

5.10.2007.U SUSRET SREDIŠNJEM SLAVLJU GOSPINA SVETIŠTA U BRODU

28.9.2007.KONAČNO DOBIVAMO NOVU ZGRADU

25.7.2007."ĐURO" JE I SADA NAŠA PERJANICA

20.7.2007.Ne pravim razliku između "sitne" i "krupne" korupcije

20.7.2007.Brodsko-posavska županija jedina ima usvojene sve prostorne planove

8.6.2007.PROJEKTI NAS DRŽE NA OKUPU

1.6.2007.Istina uvijek nađe svoj put

1.6.2007.STIDIM SE MOJE GENERACIJE POLITIČARA

25.5.2007.Najprije prostor i kadrovi, onda status i novi smjerovi

11.5.2007.NEMA ZAKULISNIH IGARA

11.5.2007.TEHNIČKA POTPORA JE NOVI POLITIČKI POJAM SVOJSTVEN BRODU

28.4.2007.NOVAC TREBA ULAGATI U IZRADU PROJEKTNE DOKUMENTACIJE

5.4.2007.Hrvatska izumire

23.3.2007.BIRAČI SU PREPOZNALI VAŽNOST TRENUTKA

9.3.2007.PRED NAMA JE OGROMAN POSAO

11.1.2007.KOALICIJA U ŽUPANIJSKOJ SKUPŠTINI DOBRO FUNKCIONIRA

11.1.2007.Ostajem na ovoj funkciji

30.11.2006.Ideje pojedinca ne prolaze

30.11.2006.PROBLEMI SE GURAJU POD TEPIH

23.11.2006.IMAMO KVALITETNE PROGRAME

17.11.2006.TRIDESET GODINA UZ PACIJENTE

17.11.2006.KOLIKO ĆE KOŠTATI SANACIJA ZNAT ĆEMO KAD PROJEKTI BUDU GOTOVI

30.6.2006.HRVATSKA IMA PREVIŠE ADMINISTRACIJE

30.6.2006.MISLIM DA SMO NA DOBROM PUTU